Odabrao i priredio: Mate Basic

Cemu titomanija u modernoj hrvatskoj drzavi?

Josip Broz Tito je je funkcionirao kao mitsko-iracionalni mehanizam, kao utjelovljenje simbola SFRJ, idealnog "oca domovine", "cuvara bratstva i jedinstva", te na vanjskom planu kao sarmerski leitomotiv voda nesvrstanih, u bijelom odijelu puseci kubanske cigare i 'otmjeno'  svirajuci glasovir, s naglasenim hedonistickim nacinom zivota.

Kao proizvod mitologizacije i kulta licnosti, treba se prisjetiti sveukupne masinerije ritualizacije i ceremonijala odavanja pocasti: djeca od sedam godina bila su obvezna polagati pionirsku zakletvu, sadili su se drvoredi, nosile stafete i skladale pjesmice u njegovu cast, a na svaku obljetnicu njegove smrti, oglasile bi se sirene i svi bi na trenutak zastali...

Pocetkom 1990-tih raspadom Jugoslavije i nastankom hrvatske drzave, nastao je proces detabuizacije koji je narusavao steceni ugled Broza Tita, jer se otkrivala istina o njegovom totalitarnom rezimu, o Golom otoku a posebno o Bleiburskoj tragediji hrvatskoga naroda, ali - ipak - moze se ustanoviti da se Titov lik znao sacuvati od krajnjih napada koji, paradoksalno, nisu bili cesti, tako da u jednom istrazivanju javnog mnijenja,  objavljenom u Vecernjem listu od 5. 5. 1990., 80% ispitanika cijeni iznimno povoljno ili uglavnom povoljno lik i djelo Broza Tita. Cak od lijevih snaga u Hrvatskoj zapocinje proces prisvajanja lika druga Tita s inicijativama da premjesti Titove posmrtne ostatke u Kumrovec. Pozivanje na lik i djelo 'druga' Tita takoder je prisutno kod politickih elita u demokratskoj Hrvatskoj, kod kojih prevladava legitmni konsenzus o tekovinama 'narodnooslobodilacke borbe', ali i hvalospjevne teze da je Tito tvorac Ustava 1974., bez kojega navodno hrvatska drzava ne bi mogla biti proglasena, a hvalilo se takoder njegovo vanjskopoliticko naslijede u stranom svijetu koje treba uvazavati i kapitalizirati...

Cesto se u hrvatskoj javnosti stigmatiziraju i osuduju Milosevicevi ili Seseljevi zlocine nad hrvatskim narodom dok se presucuju i ponekad relativiziraju - u ime antifasizma - zlocini pocinjeni za vrijeme vladavine Tita, dok je pak povijesna cinjenica da je uzrocno-posljedicna veza zlocina iz 1945. i 1991. bila istovjetna u kontekstu ideje ocuvanja Jugoslavije, ciji je pokrovitelj i promotor bio Josip Broz Tito.

Takvo postupno banaliziranje lika i djela Tita s pojavom jugonostalgicarstva, kao proizvod socijalne nesigurnosti, i "zaljenjem" za "boljim bivsim standardom" i "vremenima", dovelo je do visokog praga tolerancije javnosti u odnosu na lik i djelo Tita, te se panegericno velicalo njegov "hrabri raskol" sa Staljinom, Ustav iz 1974., nesvrstani, itd. Diljem Hrvatske se redovno odrzavaju komemorativni skupovi na obljetnicu Titove smrti, a posebice u Kumrovcu. U telefonskoj anketi televizijske emisije 'Latinica' 1998., tri cetvrtine ljudi je izjavilo da ima pozitivno misljenje o njemu. U godini 2004. u anketi tjednika 'Nacional', Tito je proglasen "najvecim Hrvatom u povijesti", a u jednoj anketi iz 2000. godine cak 60% ispitanika slozilo se s prijenosom Titovih posmrtnih ostataka u Hrvatsku. Medijsko banaliziranje lika Tita i njegovo populariziranje se nastavilo filmom "Marsal" Vinka Bresana koji kao hit-film prikazuje "simpaticni" lik diktatora, ismijavajuci usput poneke stereotipe koji su bili vezani uz njega. Drugi oblik banalizacije lika i djela Tita proizlaze iz njegove komercijalizacije i brendizacije: Tito postaje kao Che Guevara,  ikona moderne pop-kulture, vina, majica itd. Takoder se tiskala kao uspjesnica "Titova kuharica" i "Leksikon Yu-mitologije". Diljem Hrvatske, morbidno se iznajmljuju tijekom turisticke sezone bivse Titove vile i ljetovalista, kao in-destinacije. (...)

Treba napomenuti kako bi takve trivijalizacije, velicanje i panegericno prikazivanje lika diktatora kakav je bio Tito, u svim demokratskim europskim zapadnim zemljama bilo progonjeno kao protuzakonit cin na temelju zakona protiv podrzavanja, odnosno "apologije ratnih zlocina" ili "apologije zlocina protiv covjecanstva" (zakon koji predvida ostre zatvorske kazne), kao sto je to slucaj s Petaineom u Francuskoj, Hitlerom u Njemackoj, a nikome ne pada na pamet velicati diktatora Pinocheta koji u usporedbi na broj pocinjenih zlocina  moze biti samo Titov mali dak. (...)

Danasnji odnos hrvatske javnosti prema Brozu Titu, premda se moze dijeliti od velicanja do prozivanja i gadenja, uglavnom je oblikovan valom trivijalizacije i komercijalizacije njegova lika i djela, koja je utemeljena na stanovitoj mitologizaciji Titova 'lika i djela', ciji je dobar primjer upravo - postojanje Trga marsala Tita.

Titofilija koja je razvidna na sajmovima starina na kojima se masovno izlazu i prodaju stare slike, knjige, biste, znacke, zlatne iglice, majice, novcici s Titovim likom i koje rado "stranci" kupuju - nije neutralna i nije iskljucivo trgovacki fenomen. Turisticki posjet Brijunima poistovjecivat ce se s posjetom "Meki titofilije" gdje ce koristenje Titova 'cadillaca' stajati 5000 kuna (1200 AUD) za sat voznje, sto govori o novom kapitalistickom pristupu suvremenoj morbidnoj titofiliji.

U tom pogledu, svaki prosjecni stranac koji rado kupi jedan suvenir s Titovim likom olako bi mogao identificirati demokratsku hrvatsku drzavu s Titovim likom, sto je jedan politoloski i zdravorazumski apsurd, jer je povijesna cinjenica da je jugoslavenski titoizam bio izricita negacija hrvatske nacionalne samobitnosti i drzavne neovisnosti, sto dobro ilustrira poznati Titovn citat da ce "Sava prije poteci uzvodno nego Hrvati dobiti svoju drzavu". (...)

Svi navedeni suveniri,  kic-gobleni o Titu, te kumrovacki saroliki skupovi i tragikomicne proslave Dana mladosti, ne predstavljaju samo dio lokalnog folklora proslosti, ili benigni izraz marginalnog jugonostalgicarstva, vec predstavljaju kljucni mehanizam izrezirane strategije mentalne manipulacije koja se sustavno provodi u hrvatskoj javnosti.

Takvoj strategiji, koja se umjetno odrzava na "medijsko-brendskoj" infuziji, Titov lik i djelo cine se prikladnim sredstvom "slabe sile" ("soft power"), jer su isti titoisti i jugonostalgicari od proglasenja demokratske neovisne drzave Hrvatske izgubili pravo na uporabu totalitarnih sredstava i koristenje represivnog policijsko-vojnog aparata, a sto je cinio u bivsoj jugoslavenskoj drzavi sustav "zesce sile" ("hard power").                     

Medijsku "slabu silu" koriste danasnji titoisti kako bi na mala vrata rehabilitirali lik J. B. Tita kao sastavni dio "neo-jugoslavenskog mainstreama", te na taj nacin bezbolno i na "simpatican nacin" promovirali u hrvatskom drustvu neo-jugo-komunisticke idejne matrice.

Medutim, europska javnost, razni strani novinari i povjesnicari ukazuju na paradoks danasnje Hrvatske koja tezi Europi, a jos se nije u stanju suociti s komunistickom prosloscu, te je pozivaju da se konacno suoci i jasno distancira od jugokomunistickoga titoistickoga naslijeda.

Stephanie Dargeou, Le Figaro, "Grand reportage", str. 16, od 25. svibnja 2007.; pa zatim ugledni francuski casopis "Courrier International" od 28. 5. 2007., pod naslovom "Bivsa Jugoslavija: Titova djeca nece da rastu", upozoravaju na opasnost jugonostalgicarstva u modernoj demokratskoj Hrvatskoj, prikazavsi s ironijom tragikomicne neo-titoisticke skupove u Kumrovcu, dok isti casopis od 25. 6. 2007. pod naslovom "Jedan dan u Titovom gulagu: Goli otok, mjesto pamcenja", takoder upozorava da turizam u Hrvatskoj ne smije zasjeniti stravicnu  proslost titoistickoga komunistickoga rezima u kojemu su nastradale stotine tisuca nevinih zrtava.

Zanimljivo je i paradoksalno da se najveci pobornici brendizacije lika i djela Tita deklariraju kao pripadnici moderne "europejske" ili "liberalne" socijaldemokracije, a ujedno promoviraju lik i djelo jedne osobe koja je predvodila totalitaristicki politicki model, sto govori o odredenoj shizofrenoj dimenziji navedene titofilije. Ali, povijesna je cinjenica da je moderna europska socijaldemokracija vec 1959. godine na Kongresu u Bad Godesbergu odbacila i osudila javno svaki osvrt i povezivanje s marksizmom i komunizmom.  Takoder, sve bivse komunisticke stranke u postkomunistickim zemljama u Srednjoj i Istocnoj Europi, distancirali su se od svakoga komunistickoga totalitarnog naslijeda, dok to nije bio slucaj u Hrvatskoj, u kojoj se stranke iste politicke provenijencije jos uvijek pozivaju - izravno ili neizravno - na titoisticko politicko naslijede.

U tom smjeru, treba napomenuti kako rezolucija Vijeca Europe o osudi komunistickih zlocina, u svom stavku 13, eksplicitno poziva sve "komunisticke ili postkomunisticke partije da u svojim zemljama, ako to do sada nisu ucinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu proslost, jasno se distanciraju od zlocina pocinjenih od strane totalitarnih komunistickih rezima i da ih osude bez ikakvih nejasnoca".

Cinjenica je da danasnji titofili proizlaze iz istoga ideolosko-politickog, kulturno-drustvenog i odgojnog inkubatora bivse vladajuce klase titoistickog rezima, tako da je razumljivo da jos danas nastoje prikazati sve "pozitivne" oblike lika i djela Josipa Broza Tita.

Takoder, cesto se cuje u javnosti ili medijskom prostoru da je za vrijeme Tita "bilo dobro" ili pak bolje negoli u danasnoj demokratskoj suverenoj Hrvatskoj. Valja reci u tom smjeru da takve pristrane  individualne ocjene ne mogu nikako biti temelj jedne ozbiljne politoloske ili povijesne rasprave oko bilance titoisticke vladavine, jer za vrijeme njegove vladavine, dok su neki zivjeli dobro, bili sticenici, aparatcici ili povlasteni kastinski sloj njegovog rezima, drugi su pak morali sutjeti, bili zatvarani, zlostavljani ili ubijeni.  Povijesna i politoloska ozbiljna rasprava ne trpi subjektivizam i zahtijeva sveobuhvatni ("holisticki") objektivni pristup.

U okviru sirenja danasnje titofilije ili titomanije, nekadasnja ideoloska sustavna skolska indoktrinacija pretvorena je danas u sustavno medijsko ispiranje mozgova, kroz ugodnu turisticku atrakciju lika i djela Tita i kroz njegovo medijsko eksponiranje i banaliziranje.

NASTAVIT CE SE

.....

____________________________________________________

Broz nije smio umrijeti nekaznjeno

Tito, kao svi ostali diktatori, nije smio mirno umrijeti, jer je bio covjek-drzavnik, dakle utjelovljenje Jugoslavije, koji je poslao stotine tisuca nevinih Hrvata u smrt ili u zatvor, a ostao nekaznjen i obdaren aurelom "velikog drzavnika" kao finalni buket. Zbog toga, treba se otkloniti od povrsnih dnevnih i morbidnih pikanterija 'Titove sapunice', koju prate njegovi vulgati i obozavatelji, te je posve irelevantno je li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, je li podrijetlom bio Rus ili Hrvat, koju vrst cigara je pusio i koju vrst konjaka pio. Naprotiv, nuzno je napraviti, bez osvete i mrznje, bez obzira na sve rane i bol koju je on prouzrocio, hladnu procjenu i prikaz bilance njegove totalitarne vladavine, kao sastavni dio nase stvarnosti, kako bi se buduce generacije suocile i upoznale s golim cinjenicama, te kako bi se mogla graditi zdrava demokratska buducnost.(...) Zbog toga nuzno je istaknuti da je ova knjiga u cijelosti i u sadrzaju prozeta rezolucijom Vijeca Europe o osudi komunistickih zlocina (Skupstina Europskog Parlamenta, Strasbourg, 25. 1. 2006., 'Potreba za medunarodnom osudom zlocina totalitaristickih komunistickih rezima -Rezolucija 1481/2006.'), koja - uz eksplicitno osudivanje totalitaristickih komunistickih rezima - poziva sve danasnje postkomunisticke vlade u Srednjoj i Istocnoj Europi da poduzmu sve mjere za razbijanje ostavstine bivsih komunistickih totalitarnih sustava. (Stavak 1. rezolucije). Takoder, treba naglasiti kako je Hrvatski Sabor 30. 6. 2006. donio "Deklaraciju o osudi zlocina pocinjenih tijekom totalitarnog komunistickog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.", u kojoj podrzava odluke Vijeca Europe da upravo ta institucija (tj. Vijece Europe) bude forum za raspravu i osudu zlocina komunizma na medunarodnoj razini.