PRISILNA KOLETIVIZACIJA

Pise: dr. Jure VUJIC

(Priredili: M. Basic/S. Fantov)

Tvorci jugoslavenskoga pakla na zemlji: Aleksandar Rankovic, Josip Broz i Milovan Dilas

Za vrijeme titoisticke komunisticke vladavine provedena je po staljinistickom modelu, prisilna kolektivizacija u prvim poslijeratnim godinama, koja je razorila temelje opstanka hrvatskog sela, te stvorila legiju nezaposlenih iz ruralnih sredina.

Nepoljoprivredne gospodarske sektore koji su bili strukturalno slabo razvijeni nisu mogli zaposliti ovaj novi proletarijat koji se sastojao od protjeranih seljaka. Kasnija dekolektivizacija nije bila u stanju nadoknaditi nanesenu stetu. Propisana maksimalna povrsina privatnih seljackih gospodarstava koja je bila ogranicena na deset hektara, nije mogla pruzati dovoljnu bazu za egzistenciju jedne obitelji, osobito u ratarskim podrucjima.

Sluzbena drzavna agrarna politika sustavno je zapostavljala privatni sektor seljackog gospodarstva u odnosu na drustveni sektor, iako 85% poljoprivredne povrsine Jugoslavije otpada na privatne seljacke posjede. Takozvana kooperacija - pod kontrolom i uputama Partije i drzave - izmedu seljackih gospodarstava i poljoprivrednih kombinata i drugih kolektivnih gospodarstava nije urodila uspjehom. Tek otvaranje granice 60-ih godina saniralo je drustveno-gospodarski kolaps, a kao posljedica rezultat prisilne kolektivizacije dogodio se odlazak vecinskog dijela nezaposlenog seljackog sloja.

Politicki pritisak uzrok emigracijama

U sluzbenim statistikama Jugoslavije iskazuje se broj nezaposlenih samo u tzv. drustvenom sektoru koji je, primjerice, u prvom polugodistu 1976. brojio oko 11 posto.Ako bismo k tome pribrojili jos privatni sektor koji se uglavnom sastojao od poljoprivrede, a koja je 1971. zaposljavala 42% svih privredno aktivnih osoba, tada bi stvarna stopa nezaposlenosti bila mnogo veca. Pritisak radnika-povratnika iz Zapadne Europe jos vise povecava broj nezaposlenih, tako da ukupna stopa nezaposlenosti iznosi 70-ih godina vjerojatno 20% sto je daleko iznad prosjecne stope nezaposlenosti u zapadnim demokratskim zemljama.

Visoka nezaposlenost trajna je pojava u Jugoslaviji od 1945., a za to su odgovorni SKJ na celu s Titom i Jugoslavenska vlada, dok u velikom kontrastu stoji luksuzni zivot Titove oligarhije, visokih partijskih i drzavnih funkcionera, a sam Tito kao uzor te "plutokracije" koja raspolaze golemim bogatstvom.

(Primjerice, 1977., Titu je predana sagradena rezidencija u Herceg-Novom, a na raspolaganju mu stoje i otoci Brijuni. Pocetkom 70-ih za Tita je u Zagrebu sagradena luksuzna rezidencija Vila Zagorje koju je on rijetko posjecivao, dok mu je u BIH sagradena kod Bugojna skupa lovacka rezidencija).

U vrijeme gospodarskih reformi 60-ih godina otisao je iz Jugoslavije na Zapad prema procjenama oko jedan milijun nezaposlenih koji su kao radna snaga isli traziti posla na Zapadu. Najveci je dio otpao na Hrvate, koji su bili nezaposleni i koji su radi politickog pritiska "privremeno" zeljeli zivjeti na Zapadu. Titoisticka jugoslavenska vlast je iz politickih razloga promicala odlazak u inozemstvo koji je kao takav bio unosan izvor deviza.

Jugoslavija je medudrzavnim ugovorima primjerice s Australijom i Kanadom provela definitivno masovno iseljenje Hrvata. Tako je iz Jugoslavije oko 130.000 Hrvata "izvezeno" u Australiju. Tijekom sluzbenog posjeta tadasnjeg australskog sefa vlade G. Whitlama u sijecnju 1975. u Beogradu, Tito osobno u svojoj zdravici hrvatske iseljenike u Australiji nazvao "renegatima", jer su Hrvati organizirali neprijateljske demonstracije protiv Jugoslavije.

Titov rezim nije zahtijevao samo nadzor svojih gradana na teritoriju Jugoslavije, nego je trazio i od zemalja liberalne demokracije da kontroliraju jugoslavenske gradane koji se nalaze na privremenom radu u inozemstvu.

Deklasificirani dokumenti CIA-e navode kako su se 1972. godine jugoslavenske komunisticke vlasti obratile brojnim Vladama na Zapadu kako bi zatrazile suradnju u nadzoru iskljucivo hrvatskih emigrantskih skupina. Memorandum CIA-e od 27. rujna 1972.g. pod naslovom "Yugoslavia - The Ustashi and Croatian Separatist Problem", prenosi kako je Titova Jugoslavija zatrazila suradnju Washingtona, Austrije, Australije, Zapadne Njemacke, Francuske, Svedske i Kanade u nadzoru hrvatskih emigranata, dok se "srpske emigrantske skupine vrlo malo spominju, jer ih Beograd ocito ne smatra prijetnjom u ovom trenutku", navodi izvjesce CIA-e.

U istom se dokumentu istice kako jugoslavenske vlasti traze da Vlade na Zapadu "popisu ne samo ustaske skupine nego i da prate aktivnosti velikih skupina radnika iz Jugoslavije koji se nalaze na privremenom radu u gore nave-denim zemljama"234.          

Memorandum CIA-e naglasava kako su Hrvati najbrojnija etnicka skupina emigranata iz Jugoslavije, te prenosi brojke od 400.000 do 450.000 Hrvata na privremenom radu u inozemstvu sto predstavlja "10 posto Hrvata u Jugoslaviji koji rade u inozemstvu".

Titoisticko rjesenje vjerskog        pitanja: Proganjanje katolika i muslimana. Povjesnicarka Katrin Boeckh iz Osteuropa Institut (Muenchen) dokazuje kako je glede vjerskog pitanja, Tito provodio vjersku politiku na podrucju Jugoslavije kopirajuci sustav "Kremaljskog" despota Staljina.Naime, prema istoj povjesnicarki postoje strukturalne slicnosti i paralele izmedu Staljinovih i Titovih namjera u borbi protiv Crkve koje su zapocele time sto su boljsevici preuzeli vlast 1917., odnosno tadasnji partizani krajem Drugog svjetskog rata. "Metode progona crkvenih krugova i vjerskih predstavnika u 'drugoj Jugoslaviji' nisu, medutim samo kopirale sovjetski uzor, nego su bile modificirane prema mjesnim prilikama." Bliskost staljinistickog i titoistickog modela uredenja odnosa crkve i drzave ilustrira E. Kardelj na sljedeci nacin: "Lenjin i Staljin nastavili su djelo Marxa i Engelsa na sestini zemaljske kugle i u praksi pokazali odnos KPJ i revolucionarnog proletarijata prema vjeri i crkvi.

Tako su crkva i vjernici u Sovjetskom Savezu od prvog dana velike socijalisticke Oktobarske revolucije uzivali punu slobodu vjere i slobodu vrsenja vjerskih rituala".            

Presucujui brutalne sovjetske vjerske progone, pozivao se dalje na "slobodu vjere za sve sovjetske gradane, zajamcenu sovjetskim ustavom". Boeckh iznosi kako je takozvani "staljinov ustav" iz 1936. bio mjerodavan za Jugoslavenski ustav iz 1946.

Komunisti - nosioci dijalektickog materijalizma

 U mnogim pogledima, pa tako i za vjerski zivot obecavao je slobode, cije je provodenje u praksi bilo zaustavljeno. Jugoslavija kao i Sovjetski Savez nastojali su provoditi prisilnu ateizaciju drustva. "Uz ideoloski motiv crkvenog progona - Sovjetski Savez i Jugoslavija smatrali su se u marksistickom smislu kao drustva na putu k ateizmu. U slucaju Jugoslavije javlja se kao daljnji razlog nacionalna obiljezenost crkve jer su velike vjerske zajednice pripadale uglavnom odredenim narodnim grupama.

Tito se kao predsjedavajuvi KPJ izjasnjavao kao ateist, te je godine 1936. objavio: "Prema nasem svjetonazoru mi smo komunisti nosioci dijalektickog materijalizma, i kao takvi bez vjere."

U praksi, iako se u programu KPJ govorilo o toleranciji vjere i crkve u novom socijalistickom drustvu, ateisticki pogled na svijet bio je preduvjet za pripadnost Partiji, a takoder i preduvjet za pozeljno drustveno ponasanje.242 Tijekom rata sluzbena politika se trudila da Titova ateisticka stajalista ne budu previse poznata, iako njegova izjava pred hrvatskim biskupima 1945. potvrduje da govori kao "Hrvat i katolik", vise nije smjela biti citirana, AVNOJ-u je pridodan jos krajem 1942.

"Vjerski odsjek pri Antifasistickom vijecu narodnog oslobodenja Jugoslavije (AVNOJ). On se trebao baviti pitanjima vjeronauka i drugim slicnim aspektima dok to nije bilo prepusteno "prosvjetnom odsjeku izvrsnog odbora AVNOJ-a" koji je pak od 3.12.1943. vjerska pitanja predao Vjerskoj komisiji pri Predsjednistvu AVNOJ-a.Titov cilj za vrijeme rata i neposredno nakon rata bio je da sve crkve sa svim sredstvima odstrani iz drustva i reducira ih na privatni zivot vjernika. Metode su bile raznovrsne i fleksibilne ovisno o vjerskoj zajednici, slicno praksi primijenjenoj u Sovjetskom Savezu.

Progon i ubijanje katolickih svecenika, redovnika i vjernika svih vjera koji je zapoceo ratnih 40-ih godina rezultiralo prosvjedom hrvatskih biskupa Titu 20.rujna 1945. koje je objavljeno kao Pastirsko pismo.

U Pismu su nabrojane zrtve medu katolickim klerom od pocetka "Novog poretka" u Jugoslaviji: mrtvih, 169 zatocenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih. Sa ciljem ocuvanja ugleda i privida u ocima medunarodne zajednice, u Jugoslaviji su prema sovjetskom modelu u Ustavu iz 1946. kao i u Vjerski zakon iz 1953. preuzete formulacije koje izlazu prividnu vjersku snosljivost, ali koji su u biti bile predmet politickog instrumentaliziranja i manipuliranja.

Nakon '45. progon vjernika i svecenstva nastavljao se namjestenim politickim procesima, smrtnim kaznama i uhicenjima slijedom cega su eliminirali vjerske vode svih vjerskih zajednica, Katolicke, Pravoslavne crkve kao i islama. Nakon razaranja vjerskih objekata tijekom ratnog razdoblja, nastavila se u Jugoslaviji marginalizacija crkava, njihovo prisilno odvajanje od drustva, te njihovo organicavanje na privatni zivot vjernika. Pragmaticnost Tita tezila je prema manipuliranju pojedinih vjerskih zajednica kako bi ih okrenuo jedne protiv drugih, te pokusao stvoriti nacionalne crkve podredene partijskom vrhu sto se ocitovalo kroz pokusaj odvajanja Katolicke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Progon i likvidacije muslimana

Nakon svrsetka Drugog svjetskog rata, teskim progonima izlozena je Katolicka crkva osobito u Hrvatskoj radi njezinog pozitivnog stava prema hrvatskoj drzavi. Vrhunac Titove neprijateljske crkvene politike bio je spektakularni proces u listopadu 1946. protiv zagrebackog nadbiskupa A. Stepinca, koji je kao "ratni zlocinac" bio osuden na 16 godina zatvora. Za vrijeme Stepincevog zatocenistva Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom. Kasnije je Stepinceva kazna zatvora bila pretvorena u kucni pritvor. Stepinac je umro u veljaci 1960. u prisilnoj izolaciji u svom rodnom mjestu Krasicu.

Protokol, koji su u lipnju 1966. potpisali beogradska vlada i Vatikan donio je olaksavajuci status Katolickoj crkvi u Jugoslaviji, ali odnos s jugoslavenskim vlastima ponovno se zaostrio nakon politickog preokreta 1971. Za vrijeme titoisticke Jugoslavije, a posebice nakon svrsetka rata, u posebno teskom polozaju bili su muslimani i njihova islamska vjerska zajednica. Radi suradnje s hrvatskom drzavom vecina vodecih muslimanskih vjerskih predstavnika i intelektualaca bila je progonjena i osudena na dugogodisnje kazne zatvora. Muslimanska je zajednica u katolickom Zagrebu bila izlozena teskim progonima, a njihov je vjerski poglavar osuden na smrt i ubijen, a u ratu sagradena dzamija u sredistu Zagreba razorena. Titoisticka Jugoslavenska vlada je na islamsku vjersku zajednicu izvrsila pritisak i uredila medusobni odnos u korist drzave. Srpsko-pravoslavna crkva, usprkos separaciji crkve i drzave je zadrzala u komunistickoj Jugoslaviji svoju prijasnu jaku poziciju, te je u usporedbi s Rimokatolickom crkvom i Islamskom vjerskom zajednicom bila u preteznoj mjeri postedena od teskih progona u poslijeratnom razdoblju. Pravoslavna crkva je nakon rata sporazumom uredila svoj odnos prema drzavi. Policijski teror, likvidacije i progon politickih protivnika.

Radikalni obracun s politickim protivnicima

Progon i plansko unistenje politickih protivnika cine bitni i trajni sastavni dio titoisticke jugoslavenske unutarnje politike, koji je kao sustav legitimiran Titovim govorom na sjednici reorganiziranog Saveznog vijeca od 3. ozujka 1975. u Beogradu. Tada je Tito ostro osudio otpor opozicije i njezinu kritiku kao oruzje u borbi za vlast, te zagovarao radikalni obracun s politickim protivnicima rezima: "Kad je rijec o ovim otporima i o takvim destruktivnim snagama, koje idu za preuzimanjem vlasti, tad ih moramo bez kompromisa slomiti.." Ovaj je napad bio u prvom redu uperen protiv hrvatske i albanske nacionalne opozicije kao i protiv liberalnih intelektualaca.

Brutalno krsenje svakog politickog otpora, progon i unistavanje opozicije osiguralo je u razdoblju od 1945. do pada Rankovica 1966. unutarnji red i mir u Jugoslaviji. Nakon pada Rankovica, vlasti u Socijalistickoj Republici Hrvatskoj priopcile su da je u Rankovicevoj eri u ovoj republici na temelju posebne kartoteke pod kontrolom bilo 1, 3 milijuna osoba kao politickih protivnika.            

Ako uzmemo u obzir da ukupno stanovnistvo tadasnje Republike Hrvatske je iznosilo 4, 2 milijuna u godini 1963., onda je lako zakljuciti da je vecina odraslog stanovnistva bila trajno pod policijskom kontrolom.

Tocan broj politickih zatvorenika u Jugoslaviji nije nikada bio poznat. U govoru o rezultatima partizanske borbe Aleksandar Rankovic tadasnji ministar unutrasnjih poslova, u Beogradskoj skupstini 1951. godine rekao je: "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. proslo je 3.777.776 zatvorenika.