Istarski Crocodile Dundee

Pise: Suzana FANTOV

Proslo je cetrdeset i cetiri godine otkako je Qantasovim zrakoplovom Romano Sterai poletio iz Rima i putovao 38 sati kako bi sletio u Sydney. Proslo je mnogo godina otkako je Romano Sterai, zamijenio pogled na pulsku Arenu za pogled na crvenu zemlju Sjevernog Teritorija u Australiji. Prosli su mnogi dogadaji koji su obiljezili zivot ovog Istranina,  prepuna avanturisticka duha i zivotnog elana koji ni sada ne jenjava.

Iako na samom sjeveru Australije, u trenutno kisnom Darwinu, Romano Sterai velikodusno nam je ponudio ispricati svoju zanimljivu zivotnu pricu u kojoj je pokusao sazeti sve ono sto mu se dogadalo na australskom otoku gdje je zapoceo svoj novi zivot, mijenjajuci domove upravo onako kako je nalagala njegova neiscrpna znatizelja, zelja za boljim zivotom koji ce donijeti smisao njegova.

Od Sydneya do Wooyunga

Iako je njegovo prvo odrediste biloo Sydney,  u njemu se zadrzao tek pet dana radeci u tvornici boca gdje je odmah po pocetku posla zapoceo strajk radnika koji su prosvjedovali zbog nedostatka toaletnog papira.

Iznenaden zbog cega radnici strajkaju, s negodovanjem odlazi, s tek nekoliko zaradenih dolara u dzepu, put zeljeznicke stanice.

'Ukrcao sam se na prvi vlak koji je naisao i vozeci odlucio sici nasumce. Moja prva stanica bio je Wooyung gdje sam setao i lutao sve do mraka kada sam naisao na barake i potrazio mjesto za prenociste. Tu su zivjeli Talijani s kojima sam se lako sporazumio, s obzirom da tada nisam znao niti rijeci engleskog jezika. Upitavsi me odakle sam i sto trazim, odgovorio sam da osim spavanja trebam i posao te sam ranim jutrom vec bio zaposlen kao monter u izgradnji velikih dalekovodnih stubova. Dvije godine radio sam na tim poslovima i proputovao Australiju uzduz i poprijeko'- prisjeca se svojih najranijih dana Romano koji i danas govori cakavstinu iz svojega istarskog kraja.

Nakon talijanskih baraka odlazi u Queensland na sjecu secrne trske. U barakama gdje je zivio, najnormalnije je bilo vidjeti pitona ili koju zmiju otrovnicu, kao sto je smeda zmija.

'Ne samo da se sjekla trska, nazalost velike su se nesrece dogadale, pa sam tako puno puta vidio i kako su se rasjekle noge, ruke...  Tezak posao donosi veliki umor koji nestaje kad treba pobjeci pred zmijurinom. Piton nije otrovan no kada me je ugrizao propatio sam velike bolove. Trebas zaista dobro jaukati' - uvijek nasmijan i dobro raspolozen Romano prepricava svoj dio zivota u Queenslandu.

Bijeli covjek u jami

Izucivsi zanat keramicara, odlazi raditi u Canberru, no nezadovoljan klimom, odustaje i ispunjen nostalgijom za domom, 1974. godine vraca se kuci u Pulu. Samo nakon dvije godine, iako samo sa 50 centi u novcaniku, ponovo slijece na tlo Australije ovoga puta u Adelaide.

Preko jednoga poznanika, uputio se u Coober Pedy, srediste kopaca opala. Jedinstven je to grad, ne samo po bogatstvu opala, nego i po cinjenici da u njemu zivi 3500 stanovnika sa vise od 45 razlicitih nacionalnosti. Jedna od njih bio je i nas Romano, Istranin koji je tada radio kao konobar medu domorodcima.

'Nije bilo lako raditi s picem medu masom alkoholiziranih domorodaca koji su uvijek nakon pijancenja zapocinjali svade i tucnjave' - kazuje Romano objasnjavajuci da, iako je u ovom gradu radio kasnije u rudniku, i to citavih petnaest godina, bilo mu je to najbolje provedeno vrijeme australska zivota.

'Termin Coober Pedy na aboridzanskom znaci 'bijeli covjek u jami'. Ovdje je jedinstven nacin zivota ispod zemlje i mogu slobodno reci, iako to zvuci pomalo cudno, da sam se ovdje naspavao najbolje' - govori o svojem podzemnom domu, u kraju gdje se naucio na vrlo visoke temperature, i u kojega se i kasnije vracao.

Sume Sjevernog Teritorija

Neustrasivost, velika volja za radom i stvaranjem boljeg zivota odvela je Romana do gustih suma, do voda prepunih krokodila i zmija, otvornih paukova.

'U sume smo odlazili popravljati kuce, graditi nove... Radio sam kao kuhar, no bio sam cesto u lovu na krokodile koji su ovdje bili moji prvi susjedi. O krokodilima trebate jedino znati - najgore je kad ih ne vidite' - govori istarski ''Crocodile Dundee", sada s osmjehom sto je izmakao krokodilskim raljama. Ali nisu uvijek avanture bile potpuno sretna ishoda, iako je sreca bila na njegovoj strani.

'Sa cetvrtog kata odnio me vjetar kada se moj vjencani prsten uglavio na krovu kojega smo cementirali. Pao sam na sljunak i spasio se tragicna kraja, ostala je samo bol u ledima. S  dalekovodnog stupa pao sam uslijed rascijepljenja i ostao ziv jedino zato sto stup nije pao sasvim do zemlje. U rudnicima sam se nagutavao otrovnih prasina poslije svake minske eksplozije, ali ipak sam imao vise srece nego Steve Irwin kojeg je otrovna raza ubola u prsa. Mene je ujela u nogu tako da sam od bolova plakao cetiri sata dok je krv prskala kao iz fontane. Nigdje bolnice u blizini, tek jedna uciteljica koja mi je nekakvim domorodackim lijekom, sacinjenim od trava, omotala ranu i tako smanjila bol.'

Australska osamljenost

Gradili smo hrvatski klub, druzili se i bavili sportom. I sam sam pridonosio osvajanju mnogih trofeja u kosarci i nogometu, ali uvijek smo nekako trebali dokazivati svoje podrijetlo. Tucnjave nisu bile rijetke izmedu nas i pravoslavnih naroda. Iako smo ih izbjegavali, morali smo obraniti ne samo alat s kojim smo radili, a kojega su krali, opal i imovinu, vec na neki nacin time i svoju cast. Od tada uvijek su nam bila otvorena vrata svih klubova. Smijesno je i glupo da snagom dokazujete svoje pravo, ali tako je bilo' - sjeca se i nemilih dogadaja Romano, koji je potom, nakon rada po vicotrijanskim selima u brdima, radio i u vojnoj bazi Katarina, na vojnom aerodromu.

 Tu je radio kao keramicar te nakon toga otisao u Darwin, gdje sada zivi.

'Nista mi ne nedostaje, samo drustvo. Volim sport, druzenja, pjesmu, ali ovdje je tesko pronaci pravog prijatelja, pronaci onakve prijetlje kakve smo imali kod kuce, kad si mogao jednostavno ispiti kavu, nasmijati se jednostavnim stvarima u zivotu, pronaci prijatelja koji nije opterecen novcem kao sto je ovdje. Razumno, jer svatko je ovamo dosao radi stjecanja novca, ali nazalost, izgubio je neke druge vrijednosti. Ali, i kada odem u svoju Pulu, i proveselim se sa svojim starim drustvom, opet se zelim vratiti ovdje.

Tesko mi se prilagoditi na onu silnu uzurbanost, kompliciranost zakona, papirologije...         

Cak sam jednom prilikom morao policajcu objasnjavati da iako imam internacionalnu vozacku iskaznicu da sam svejedno Hrvat' - mrva sjete u rijecima je covjeka koji je veci dio zivota proveo na australskom otoku i stvorio ne samo vrijednu imovinu vec i obitelj koja zivi na razlicitima dijelovima kontinenta.

Tu je i unucad, tako da Romano i ne razmislja o povratku u Istru.

Istarski gulas

U doba kada je lov na klokane bio dopusten i kada su farmeri odlucivali o tome kakvu stetu su klokani prouzrocili te dopustali lov na njih, Romano je odlazio u lov.

Klokanovo meso preradivalo se za psecu i macju hranu, a za klokanov rep rekao nam je da je posebni specijalitet u Aboridzana.

'Kad Aboridzani ulove klokana, on odmah ide na vatru, neoguljen i neociscen, tako da kad je jednom napola ispecen ili kuhan, njegova utroba se rasprsne kao smrdljiva atomska bomba' - govori Istranin koji je naucio tek poneku rijec naroda koji izmedu sebe govori brojnim plemenskim jezicima tako da je  tesko nauciti ijedan dijalekt.

On je pak ostao vjeran svojim istarskim domacim specijalitetima, svojoj joti, gulasu u kojem se na kapuli ne dinsta klokanovo meso.

Vise desetaka puta vracao se svojoj Puli, sestrama koje su jos tamo, ali - uvijek s povratnom kartom. Najsjetnije su mu rijeci pokojnoga oca koje su postale i njegov zivotni motto, a koje su jos danas ucrtane u njegovo sjecanje.

'Kad sam odlazio od kuce, otac mi nije nista branio, niti je negodovao, vec me samo pitao sto cu ponijeti. Odgovorio sam pokazujuci na malu putnu torbu. Nakon toga rekao je kako ce, jednom kad se vratim iz bijeloga svijeta,  biti to veliki uspjeh budem li se vratio s  njom, s tom torbom...' - o dubokim rijecima svojega oca govori Romano koji je svoj zivot obogatio velikim iskustvima u dalekoj zemlji, koji je ostvario svoje snove o boljem zivotu ali ostao jednako dosljedan sebi, svojim nacelima i vrijednostima koje ga vezu za hrvatsku istarsku zemlju.

Ostao je Istranin kojega je starija generacija znala nazvati po popularnom glumcu Fonziju iz kultne americke televizijske serije Happy Days, ostao je mali covjek s malom putnom torbom prepunom velikoga bogatstva zvana - zivot.