Pise: dr. BORIS SKVORC

bskvorc@ffst.hr

Sjecam se davnih dana iz trulog socijalizma kad nam nije bilo omogucavano ni da u trgovinama besplatno dobijemo po pet-sest plasticnih vrecica s isto toliko preopseznih pakiranja hrane, sladoleda ili papirnatih maramica. Za svaka dva proizvoda - po jedna vrecica. Tih davnih dana netko bi me od ukucana stjerao u ducan, onako, da ne sjedim tu samo bez veze i citam ili zurim u prazno, to jest razmisljam. Ja bih se vec sjurio niz stube i u haustor, a onda bi netko odozgora s balkona viknuo: "Imas vrecicu?" Pa bi uredno slozena vrecica bila zakvacena s dvije kvacice i bacena s balkona. Da se ne kupuje!

Iz danasnje bi se perspektive moglo reci da smo prije tih tridesetak godina kao mjesovita i multikulturalna zajednica, koja je zivjela svoj tip drzavnog i prisilnog multikulturalizma daleko prije no sto su ga sluzbenom politikom proglasili u Kanadi ili Australiji, tada, u vrijeme zrelog socijalizma u propadanju, imali visoko razvijenu ekolosku svijest!

I nije se ona sastojala samo u recikliranju plasticnih vrecica, vec i u oblaganju kanti za smece starim (i razgradivim) novinskim papirom. Jer vrecice su kostale, a papir se nije reciklirao. Pa su se reciklirale vrecice, a papirom se podlagale velike kante za smece koje su neugodno vonjale po podrumima. U vremenima prije kontejnera, otvorenih ili zatvorenih, ovisi u kojem gradu zivite.

Ekoloski smo se u to vrijeme ponasali i prema otpadu, premda nisam siguran da smo toga bili svjesni: strininim svinjama na selu zamatali smo takozvani organski otpad, nepovratne boce cuvali smo za kakav domaci groz�ani glavoboljac ili rakiju, a one od marmelade punili smo s "home made" ajvarom ili kiselim paprikama, kakve danas rade samo umirovljenice ili nostalgicne emigrantice prve generacije po Australijama i Juznim Amerikama.

A kad bolje razmislim, nismo zaostajali ni u posumljavanju. Premda svake druge subote u tjednu poslijepodnevne smjene nismo morali u skolu, cesto su nas zamarali kojekakvim "revolucionarnim" aktivnostima koje kao nisu bile obvezne, ali opet...

Tako je jednog jutra dosla u sobu mama: "Ajde, budi se, dosli su decki, moras u skolu". Bunio sam se i pozivao na svoja ljudska subotnja prava, onoliko koliko se to u ono vrijeme moglo - barem u vlastitoj kuci.

"Ma ne, nije skola", vikao je iz hodnika Zuza. "Idemo se naganjat' po sumi."

Po sumi, gdje smo dali svoj obol hrvatskoj ekologiji zrelog socijalizma: 7b je tog vikenda sadio osamdeset i osam stabala za druga Tita! Onda, u vremena kad su recikliranje, korisno koristenje starog papira i sa�enje stabla bili dio programa izgradnje boljeg sutra.

Berba vrecica

"Jesi ti normalan!" veli zena nekakvom kombinacijom panike, sazaljevanja i cini mi se, ako me iskusno bracno uho ne vara, prezira. "Pa valjda jesam!?" - odgovaram oprezno, nesiguran radi li se o trik- pitanju. "Osim toga, nakon dva dana juga i poslije toga najburnije bure koju sam ikad dozivio, nisam ni sam vise siguran kako odgovoriti na tesko pitanje.

A scena izgleda ovako: na trecem katu stojim nagnut preko relativno niske ograde balkona s drskom metle u ruci i tucem granu obliznjeg stabla kao da je ona kriva za sve. Sad sam uhvacen u pola kretnje i u dvostrukoj stupici: na vratima balkona zena, a dolje ispod okupljeno drustvance koje uziva u zanimljivoj sceni: "Ovaj novi je prolupa! Nije mu dugo tribalo".

"Ma ja to pokusavam...", pocinjem objasnjenje upuceno negdje u meduprostor izmedu iza i dolje, pa me nitko ne cuje, "... dohvatiti..."

A radi se zapravo o tome da sam prije gotovo godinu dana kupio stan s pogledom!

Zena jos nije bila tu kad sam prvi put dosao u inspekciju s gospodinom iz agencije nekretnina. "Vidi se sve!" galamio sam ne telefon uzbu�en kao da o jacini moga glasa ovisi kako ce se on recipirati u Australiji: Brac, Supetar, more!"

To je, naime, u Australiji vazno. Ako se vidi ocean - dobro je. A vazno je i u Europi. Evo, na primjer, u Monaku, koji je zapravo pljunuti Split. Ako gledas u more - cool si, a ako si okrenut prema planinama koje usko tijelo grada polako gurkaju prema moru - onda si... O.K., valjda.

Dakle, s naseg se balkona vidjelo ohoho mora. Sve dok na drvecu u ozujku i travnju nije naraslo lisce. Sto opet s druge strane nije vazno jer smo onda odlucili da cemo goste impresionirati samo u zimskom razdoblju. Na prekrasne suncane dane izvoditi ih na nas balkon i svima onima koji nisu iz Splita i ne znaju nase lokalne problematike reci: 'Evo vidis'! Ajde reci mi di ovoga gusta na svitu ima!"

A veceras mi upravo dolaze jedni takvi gosti, australski.

Sve sam to zelio reci onima dolje okupljenima kojima nije bilo jasno zasto zelim pocistiti sve te plasticne vrecice sto su se kao goleme leprsave kuglice bora prilijepile za ova dva ovisa stabla ispred kuce. Ima ih crnih, velikih smetlarskih, zutih 'kerumaskih' i 'billinih', plavih 'aldijevskih'... Uglavnom, mogu ti sluziti kao podsjetnik za raspored lokalnih trgovackih lanaca i Bozicni ukras. Samo, Tri su kralja vec odavno prosla, a moje je dvorisno drvece jos uvijek nakiceno.

‘Pricekajte, raspast ce se’

Zapoceo sam ovu operaciju strpljivim zurenjem s balkona: kao puhnut ce povoljni vjetrovi pa ce moje vrecice odletjeti. Nekomu drugomu, nekamo drugdje. Moj ce dio dalmatinskog raja opet izgledati cistim i netaknutim, gotovo kao u pisanoj kandidaturi za Zlatni cvijet Europe. Ali dani su prolazili, a vrecica je u okviru mog pogleda na more bivalo sve vise. Poceo sam s odgovornima u zgradi.

"Kesice, kakve kesice?" upitala me osoba koja je u nasem kvartu zaduzena za sve.

"Aaaaa. Pa raspast ce se to", kaze mi covjek lezerno nakon sto mu prstom ukazem na problem.

Ostao sam ispred ulaza s ispruzenim praznim rukama, kao statist u kakvoj splitskoj opernoj predstavi u vrlo dramaticnom trenutku. Svjestan da raspad plasticne vrecice traje dosta dugo generacija, najmanje pedesetak. A meni je rjesenje potrebno jos u ovoj: tocnije, do petka.

Onda sam ozbiljno poceo racunati na vjetrove. Studirao sam ih na ploci u jednoj birtiji i shvatio da mi jedino moze pomoci tramontana. Ona bi eventualno, puhnuvsi s te strane, mogla otkaciti one tri-cetiri najvece plasticne zastave. Pa onda - kud odu, odu. U cetvrtak ujutro je bura donijela jos jedno pet

takvih, velikih.

I to bas danas, dan prije dolaska Michaela i Sue!

Zato se dajem na jos jedan pokusaj i naginjem se duboko preko ograde pri tome mlateci partvisem po granama. Zena se demonstrativno povlaci u stan, ekipa dolje lagano pljesce. Nisu nesto odusevljeni cijelom situacijom, ali kako se nista drugo ne dogada u kvartu, ipak pomalo aplaudiraju.

A kad sam slomio krhki vrh obliznje grane, odobravaju kao da sam zabio gol. Evo ti ekologije - spasavas svijet od plastike, a ustvari rezes ruke drvecu, kaze pogled moje zene koja me - kao boksaca koji je upravo izgubio vazan mec - prekriva kucnim ogrtacem, posjedne na trosjed i onda ode pristaviti caj.

Daleko su vremena kad je sadeno to drvece. Mozda bas u jednoj od lokalnih akcija "88 stabala", poklapalo bi se s izgradnjom nase zgrade.

Daleko su i vremena kad je ljudima bilo dovoljno izvaditi iz dzepa svoju platnenu ili kakvu jacu plasticnu vrecicu i u njoj kuci nositi kupljene stvari.

Plastikom nas danas bombardiraju svi. Plastika danas leti po gradu umjesto hrvatskih nacionalnih zastava, popularna i omiljena kod naroda gotovo onoliko koliko su one bile pocetkom devedesetih.

A kad bolje razmislim o sceni iz djetinjstva, sve mi se vise cini da nije postojala neka sredisnja inteligencija moci koja je dirigirala nasu ekolosku svijest, zaboravivsi je pri tome tako imenovati.

Disperzija mehanizama moci

Radilo se ustvari o onom sto Michael Foucault zove disperzijom mehanizama moci. Moc nikad nije centralizirana na jednome mjestu i ne spusta se odozgora dolje, kako misli marksisticka teorija. Ona je radije difuzna i djeluje kroz razne oblike lokalne identifikacije: obitelj, zajednicu, kucni savjet, lokalnu udrugu.

Tako su ondasnje celije i savezi svoju ulogu shvatili vrlo ozbiljno: pa su stabla cesto

sadena, a da u Beogradu ili Zagrebu blage veze o tome nisu imali. A bilo ih je toliko mnogo da ni u dnevniku za sve to nije bilo vremena.

Tako ni danasnji put u ekoloski osvijestenu (i svaku drugu) Europu zapravo ne ide kroz premijerov ured i njegovo rukovanje s njemackom kancelarkom ili irskim premijerom. Umjesto toga, on se nalazi pod mojim balkonom i izmedu mnogih drugih oblika utjelovljen je i u veselom redikuliranju mog pokusaja da nas simbolicki ocistim od plasticne napasti.

Jer dok god plasticne vrecice kao nakit na nasem drvecu budu iritirale i (kao fenomen lokalne identifikacije) zanimale australske i nizozemske turiste vise nego lokalnu vlast i svijest, nasa identifikacija slabo ce se preklapati s onom kojoj deklarativno tezi politika koju smo izabrali kao kolektivni smjer za buducnost.