Ljudi s frizurom Duska Lokina

Tati zazvoni mobitel. 'Koliko velis? Pet komada!' razveseli se onome sto je cuo iz slusalice gospodin gazda koji je vecer bio odlucio provesti u papucama, u krugu obitelji, sa sve troje svoje nejaci i zenom. 'A jesu li  sesne?'

Iz Splita pise: dr. Boris SKVORC

(bskvorc@ffst.hr)

Dugo vec razmisljam o tome kako ljudima zapravo nikad nije bilo dosta bogatiti se na drogama i ubijanju maloljetnika, na svercu oruzjem i raznim drugim nedopustenim sredstvima, nego su u trgovinu ukljucili i ljude. Nekad radne snage, a danas u obliku mladih lijepih zena zeljnih slave, odlaska iz zabite sredine, ljubavi kakvu su vidjele na televiziji, negdje u kakvoj moldavijskoj ili azerbajdzanskoj inacici vatrogasnog doma.

Imate situaciju: sjedi frajer ispred televizora sa svojom obitelji, nakon molitve lijepo prezalogajili oni solidno, domacica na stol iznijela obilje koje nam je bog darovao u obliku pecene tuke i kumpira, a onda zasjeli svi lijepo pred televizor, milina ih gledati.

Cijela obitelj zuri bez daha u ekran i place da se, stonosekaze, sve trese: citavo jedno crnacko selo negdje u Afrikama uvalilo u potpalublje broda, tijelo do tijela, ne moze se disati.

Ljudi mokre jedni po drugima, tamo negdje u uglu rada se dijete, netko se upravo zagusio od smrada. Mornari preskacu sav taj ljudski smet i nered, polijevaju ih kantama vode, udaraju nogama. Kasnije slijedi ona glasovita scena s bacanjem lancima vezana 'tereta' u more. Ponestalo jecmene kase, pa je bolje sacuvati manje jace i kvalitetne robe, a ono sto je ionako skart dati ribama nek' se nahrane. Vrisak do vriska, urlik do urlika, ne znas jel' jace galame oni televizijski djecji glasovi cije majke i sestre bacaju u razbjesnjeni ocean, ili doma, ovdje u dnevnoj sobi, tvoja djeca vriste istim visokim tonom glasa. Ma ko da su i oni neki crncici cije majke bacaju u more i prodaju u nekakvo roblje.

Kasnije su na televiziji reklame, a obitelj sjedi pred televizorom nijema, ni rijeci da je cut.

'Tata, ma ima li igdi vakoga svita?' pita najmlade, a oci mu crvene od placa i bljestave od nade da ce tata reci: ne, ovo ti je sine samo na televiziji.

A tati u taj mah zazvoni mobitel. Dok ga trazi po kuci i isprva potiho psuje nervoznim pogledom, problematiku odgovora na netom postavljeno pitanje prepusta zeni.

'Ajd, ajd se ti lipo spremi za spavanje. A di bi bilo takvog svita? To ti je bilo davno. To su ti Amerikanci!' objasnjava mama stavku po stavku, a vidi se da nije bas na tatinoj razini.

Pet komada

Koliko velis?' pita nervozno tata iz predsoblja prigusujuci na silu glas. 'Pet komada!' veselo i uzbudeno ce nakon odgovora iz slusalice gospodin gazda koji je vecer bio odlucio provesti u papucama, u krugu obitelji, sa sve troje svoje nejaci i zenom mu, koja jedva da im osnovne stvari uspijeva objasniti. 'A jesu l' sesne?'

Zena zatvara vrata od predsoblja da se tatu ne uznemirava. Jadan, po cijeli dan radi. Ali dobro, bar se ima. Sigurno ce veceras morati opet na posao. Skuplja djecu u krilo i vodi ih na spavanje. Scena je ocekivana, radna.

'Cuj, Drage, dosla je neka roba pa ti ja moran ic, kaze kao da se ispricava. A nervira ga sto ga ona nikad ne razumije: dobro joj je kad vuce i dovlaci, kad su izgradili tu kucu, kad su naknadno cak i dobili gradevinsku dozvolu, kad su prokrcili ono maslinika na Otoku, kad su digli one apartmane. A kad se ide radit, onda pizdi!

'A jel ti roba lipa?' pita zena koju u posljednje vrijeme sve vise kljuca ovo pitanje s istjerivacima davla. Muci je to jos od nekidan kad mu je rekla: 'Dava u te usa.' A tako nekako i osjeca. Sve je to lijepo i krasno, i ta jahta i ti pokloni za djecu i sve, ali to cime se on bavi, sve je vise smeta. Mozda bi mogla o tom pricat sa fra Zvonkom. Pa da se organizira onaj obred istjerivacki i da se vidi je l' Stipe, kad ga se hipnotizira, govori nekim starim izumrlim jezicima, je l' mu se okrece glava oko sebe i ima li nadnaravnu snagu da ga ni pet ljudi ne moze drzat kad mu netko pred nos nabije raspelo.

Jer slusala je ona neki dan na televiziji, u 10 prije 8. Govorilo je o tome kako dava ude u covika i da tu odma nesto triba poduzet. A on koji tako pod kljucem drzi te curice iz nekih tamo istocnih zemalja, mozda dvije-tri godine starije od njihove najstarije, nije li i u njega usa dava?

A on se oblaci. Iz predsoblja objasnjava djeci da robovlasnickog sistema vise nema i da je sad Amerika slobodna, isto kao i Hrvatska. Da smo se jedni i drugi za to borili i izborili. I da trebamo biti ponosni na Lincolna i Tudmana i da cemo svi biti u NATO-u i integrirani, kao drustvo i sire. A ovo da su price da plase malu dicu, to s tim robovima u potpalublju i da toga vise nema i ne moze bit! I da oni sad svi idu lec, da slusaju mater jer da on ide obavit neki posa i da ce se vratit prije nego one pravo i zaspu.

Konzervativna sredina

Ti nisi normalan!' kaze mi zena citajuci prve dvije kartice.

'Kako to mislis?' pravim se uvrijeden, kao da sam cuo nesto novo i nepoznato.

'Takav monstrum. U kuci, u normalnom gradskom stanu?' govori ona zgranuto i povisenim tonom.

Pokazujem joj clanak iz novina od neki dan.

Gospodin legitimni gentleman i gradski poduzetnik (vjerojatno isto tako otac troje pristojno odgojene katolicke djecice koja placu nad tragedijom crnacke robovske druzine s broda X) nagovjestava povlacenje svog biznisa iz naseg turistickog i luckog grada jer smo, navodno, konzervativna sredina.

Kao prvo, otkud ti to da je covjek katolik i da je doma konzervativan, a kao drugo, zasto si u pricu o prodaji zenskog mesa po najnizim cijenama (na akciji, takoreci) uvukao jednu prosjecnu obitelj, takoreci iz susjedstva, kaze zena ili glas savjesti, nisam vise siguran.

Pa zato jer imaju jahtu, jer su tri godine nakon zavrsetka gradnje kuce, gle cuda, dobili urednu gradevinsku dozvolu i jer su dvadeset apartmana izgradili na zemljistu koje je originalno urbanistickim planom bilo predvideno za maslinik.

I zato je, po tvom, taj tvoj fiktivni frajer svodnik, a zena budala koja bi, nakon sto je lijepo prozivjela deset godina ko grofica, sad najedanput iz njega istjerivala vraga?, opet me pita taj glas, sad vec na nepoznatom nekom, starom izumrlom jeziku.

A izgleda da u tom grmu upravo i lezi zec: otkad smo tako uspjesno i s minimalnim brojem ubijenih uspjeli svrgnuti komunizam i osloboditi se okupacije, izgleda da smo nesto malo zakazali na moralnom planu.

Umjesto drzave bozje, postadosmo ona druga.

Bivsi djelatnik na viljuskaru neke propale firme ugledni je vlasnik nocnog kluba. Jedan od takvih vlasnika smatra, pak, da mi nismo sredina dostojna njegova (njihova) ostanka u njoj.

Sve je po tim klubicima pocelo utjerivanjem racuna u iznosima koji su granicili s ludoscu. Dode frajer i metne Ukrajinki (koja je u nasu Ameriku dosla istim jednim onakvim brodom iz filma, u potpalublju) stotinjarku u oskudni grudnjak. I plati joj casu sampanjca. Pa mu naplate jedno dvije tisuce i sedamsto kuna.

A on jadan, em se je maskirao pred ogledalom u garazi pola sata, metao lazne brkove i zaliske, nabio na celu toupet (to bi se i inace moglo nositi, stoji mu ko legendarna trademark frizura Duska Lokina!), a sad ga za jedno malo dodirivanje guze opalilo zeninu mjesecnu placu. Pa kad nema love - udri po njemu. Pa ga jos metnulo i u novine, a bez obzira na Lokin-friz, skuzio ga cijeli kvart.

A nas otac i tumac mracne proslosti americkog juga u svom poslovnom izdanju nemilosrdan je: plati, ili ti uzimamo sve! I znamo gdje zivis.

Pa nakon godinu dvije takve rabote, nas viljuskar skuzi da i nismo neka platezna sredina, proglasi nas konzervativnima i odluci otici u Istru. Kao, nemamo mi razumijevanja za njegov progresivan biznis prodavanja jeftinog zenskog mesa!

Evo, ima i stvari zbog kojih covjek moze biti sretan sto je konzervativan (nisam nikad mislio da cu iskreno napisati takvu recenicu!).

Kakav ce to sok biti za nasu skromnu zajednicu. Velegrad - a bez ropkinja iz Ukrajine, Moldavije i Bjelorusije koje ugledni poslovni ljudi skrivaju po suterenima i garazama.

Il stari jezici, il dava

I za kraj nesto sasvim drugo (kao u Monty Pythonu). Stojimo nagurani u gradskom autobusu.

Neki starkelja s tupeom nagurava se na dvije cetrnaestogodisnjakinje da je sramota gledat.

'Nije vas sram?' veli zgranuta gospoda sto stoji pored mene.

'Sta je?' odgovara. 'Bi li i ti malo?'

Ne znam. Mozda svi oni zapravo govore nepoznatim izumrlim jezicima. Ili je dava stvarno usa u me: jer imam neodoljivu potrebu takve viljuskare i tupease zakljucati u potpalublje broda. Premda nikad o njima ne bih snimio film.