Nogomet - sapunica za muskarce...
Pise: dr. Boris SKVORC
(iz Splita)
Treba biti posebno neinformiran pa da se na put autocestom iz Splita u Zagreb zaputite na krivi dan. Pripremite sve stvari, dokumente, papire, predavanja, ukratko zadovoljni ste sobom. Idete u metropolu!
Naravno, malo vam se unaprijed znoje dlanovi. Do Rotora cemo lako, a onda?
Ipak, drugi je to svijet. Imaju po tri prometne trake plus tramvaje, mostove, ministre, jos veci prometni kaos, Sljeme, Savu...
A mi koji dolazimo iz dalekih provincija nauceni smo od juga do sjevera grada projuriti za desetak minuta, a kad se zazelimo prometnog kaosa, onda se naguravamo pred kakvim shopping centrom u kojem je premalo parkiralisnih mjesta.
Tek tada i tamo, dok veselo trubimo i turiramo u mjestu, mozemo se osjecati kao u velikom gradu. Nismo mi Zagreb! Sto bi zapravo znacilo da bi svaki dan na koji se ide u metropolu mogao biti pomalo pogresan.
"Halo, rodo, stizem za tri-tri i pol sata", odusevljeno se hvalim na mobitel kolegi kod kojeg imamo sastanak i dogovor aludirajuci na moje vozacke sposobnosti i cinjenicu da se usudujem u Zagreb uputiti automobilom.
"Pa ti nisi normalan!", odvraca mi nista manje odusevljeno stari kolega i prijatelj. "Je l' ti znas koji je danas dan? A ti sa splitskom registracijom mislis pravo ovdje u Maksimir!"
A bio je dan velikog finala nogometnog kupa. Koja sam ja budala! Kako sam mogao pristati da me navuku na put upravo danas?
Kako sam mogao zaboraviti na tekmu? Ali bit ce sve u redu, hrabrim sam sebe dok punim gorivo na splitskoj benzinskoj crpki. Tko je lud zbog jedne obicne utakmice ici u Zagreb.
"Ajme koji cemo nered napravit!" - iz auta nasuprot mojoj pumpi izlazi petorica glasnih mladica. Iz drugog koji staje iza mene jos trojica - "Do rotora meni treba dva i po sata", hvali se prvi vozac.
"Ma daj. Vidit cu te ja od murije. Javija je Rale da ih ima na svakoj benzinskoj po deset petnajst komada. Mogli bi ih zasipat bengalkama?!"
No dobro. Kazem bodreci se. Ja sam jedan gospodin u godinama koji se sam vozi autocestom. U kutu, nikome na putu. Jest, imam splitske registracije, jest, idem u Maksimir. Ali, ne idem na utakmicu!
__________________________________________________________
Cuj", javlja se samo pet minuta kasnije moj kolega zagrebacki. "Znas kaj? Najbolje bi bilo da ti pocekas malo i tempiras dolazak kad tekma pocne. Ono, da se pojavis kod mene negdje oko sest kad se ulice pociste."
Upravo sam na ulazu na autocestu.
Dva policijska dzipa i oveca grupa policajaca, svi drze ruke na koznim opasacima i strogo promatraju vozila u prolazu, najavljuju opsadno stanje. Neki Nijemci ispred mene poceli su se nesto vrpoljiti u autu. zena spusta prozor i skljoca aparatom.
Je li ovo ulaz na autocestu ili prelazak u zonu koju lokalne vlasti ne kontroliraju u potpunosti? Ili je mozda samo rijec o generalnoj probi za Euro 2008? Nogomet je zapravo odavno prestao biti normalnim sportom.
Kombinacija izivljavanja muskih ratnih strasti koje je protuzakonito ispoljavati na drugim podrucjima javne djelatnosti i bajkovitih prica o genijalcima (fantazistima!?) koji jednim potezom rjesavaju utakmice (kao veliki stratezi koji pobjeduju nepobjedive ratove), predstavlja zapravo musku zamjenu za meksicke i ine sladunjave sapunice.
Umjesto Juana i Carlite, gospoda zidari, profesori i prerano umirovljeni ratnici imaju na raspolaganju bracu Kovac, Niku Kranjcara, mladog Ronalda i Drogbu.
Mozda je iz navedenog razvidno da kod ovakvog tipa suplementa za stvarnost estetska kirurgija nije presudni cinitelj oblikovanja statusnih simbola. Evo na primjer Luka Modric.
Skromni mladic iz susjedstva kojem je sasvim svejedno gdje ce u Londonu stanovati i u kojem ce londonskom klubu zaigrati, mogao bi postati svatko! Samo ako dovoljno dobro nauci gurati loptu.
O njegovom inozemnom angazmanu ispisano je vise novinskih clanaka negoli o mogucim izvorima hrvatske obnovljive energije, ili o pripremama za turisticku sezonu. Premda, vjerovali ili ne, o ovom drugom kud i kamo vise ovisi buducnost nacije.
Ali za naciju je ipak vaznije ono prvo. Mozete li na primjer zamisliti televizijsku reklamu u kojoj se popularno zagrebacko ili karlovacko pivo dalo na promociju vjetrenjaca i solarnih panela.
Pa su se uzbudeni ribari, slavonski poljoprivrednici, studenti i postariji djedica svjetionicar sa suzom u oku na sve strane poraznjezivali nad mogucnoscu da ce nas u buducnosti grijati sunce. A reklama dalje ide: "Zovi, samo zovi" i svi ce sokolovi solarni panel stavit" da nas ugljicni monoksid ne bi vise mogo davit".
A ljudi sjede pred televizorima prikovani, razmisljaju o buducnosti, stedljivim skupim zaruljama koje ce sutra, bas sutra, postavit po cijelom stanu, a onda ce, za mjesec dva, kad otplate lanjske zimske kapute i zenine cizme, svi obuci svoje crveno-bijele kockaste dresove, navalit u ducane i postavit po krovovima te vjetrenjace i solarne panele kako bi sacuvali cisti hrvatski zrak, ovoga puta ne u konzervama koje ce izvoziti dijaspori, nego stvarno, u realnoj nenogometnoj Hrvatskoj.
Naravno, uz pivo koje je sponzoriralo ovakav nacin oblikovanja stvarnosti.
__________________________________________________________
Prometnu i vozacku", budi me iz snatrenja strogi glas covjeka u plavom. Dinamovca valjda. "Iz Splita, a?", kaze u nevjerici racunajuci, kao mnogi, da se u Splitu ne rabi kajkavski koji mi je ipak jos uvijek pod kozom. Kimam glavom. "U Zagreb, a?", nastavlja se ova zivahna konverzacija puna sadrzaja, razmjene misljenja, poticaja za dublje pronicanje u srz stvari. "Na utakmicu!", razbijajuci dramsku tisinu lazem zlocesto i izazovno, u oci gledam covjeka u plavom. "Finale!" "Ajde, samo pamet u glavu. I polako."
Ali kako ici polako cestom kad sa 135 na sat predstavljate totalni rizik na cesti. Blicaju vam svjetlima, upozoravaju da se maknete s lijeve trake, da se maknete s desne trake… kamo se uopce mogu maknuti svi oni koji se pridrzavaju pravila.
U prometu, a i sire? Mozete se na primjer maknuti na jednu od mnogih benzinskih crpki.
Sjedim i pijuckam kavu. Narucio sam veliku s vrucim mlijekom, oprezno oslikavsi obrise velike salice simpaticnoj konobarici koja se samo nasmijesila.
Kimnula mi je kao da takve kave radi od vrtica, ono, otkad zna za sebe. Sad pijem tu malu kavu s kapljom hladna mlijeka i, da ne bi bez veze prigovarao, zamisljeno zurim u neke novine. Opisana su tamo mjesta gdje ce se pojedine reprezentacije pripremati na Euru. Hrvatski je izbornik odlucio povesti svoju vrstu u resort u kojem je dopusteno pusenje. To bi valjda naciji trebalo donijeti dvostruku korist.
Jedna je stvar naravno u tome da je nas izbornik drukciji.
On po krovovima snima glazbu u stilu kasnih Beatlesa te kao, znao on to ili ne, jedan od najpoznatijih "roll modela" generaciji u razvoju uz to sto je vrli sportas javno propagira pusenje kao oblik drustvene rekreacije.
To u konacnici potpuno zaokruzuje sliku zdravlja nacije. Nogometna se vrsta propagira pivskom teve reklamom kojoj je u osnovi neofasisticko-neostanjinisticka poetika "jednog naroda, jedne zastave, jedne misije", a nogometni se susreti u medijima tretiraju kao ratni sukobi.
U tome je najzanimljivije to sto takvo "stanje stvari" vecini pucanstva nije nenormalno. Govorim o tome prijatelju i kolegi u ciji sam Maksimir na kraju price sretno stigao. On mi stisce ruku kao da sam dosao iz Ugande ili Burme, a ne Dalmatinom iz Splita.
"Sretno si stigao, sretno si stigao", ponavlja dok nam toci medovacu za dobrodoslicu. "Evo. utakmica je upravo pocela"...
__________________________________________________________
Sjedamo nas dvojica pred televizor dok kroz prozor odjekuje huk maksimirskog navijanja. Sjedimo svatko sa svojom zastavicom i pocinjemo tihi sobni navijacki rat. Isprva su to sitne provokacije, sve je kulturno i civilizacijski prihvatljivo.
Njegova zena nam donosi pivo, svakom razlicito. Prvih deset minuta stvar promatramo analiticki, hvalimo suparnicku momcad i uglavnom se ponasamo kao civilizirani ljudi. A kako je zapravo svaka utakmica prilicno dosadna (sto strastveni ljubitelji nogometa nikad ne zele priznati), pocinjemo polako izlaziti iz okvira ovog finala.
Najprije govorimo o Manchesteru ili Vengi, onda o nasoj repki (receptu za kidanje stoljetnih prijateljstava). Onda jedan od nas dvojice, dinamovac, iz cista mira pocinje vrijedati izbornika reprezentacije. sto drugom od nas, hajdukovcu, nikako nije prihvatljivo.
Premda upravo tog hajdukovca smeta sto izbornik vodi reprezentaciju u pusacki resort. Ali, koga briga tko ce sto popusiti kad su principi u pitanju! A svoje ne damo. I spremni smo se odazvati zovu kojekakvih ptica... uvijek.
I premda niti jedno od otvorenih pitanja te srijede nismo rijesili, izvjesno je ostalo samo jedno: drugi put kad budem nocio u Zagrebu, tesko da ce to biti kod kolege i bivseg prijatelja u Maksimiru. I da cu ga uopce nazvati da stizem.
Ma koliko on brinuo. O meni i sire....