Pise: dr. Boris SKVORC
Dragi moji susjedi, izadimo na ulice!
FOTO - Sve je zapocelo kad mi je jucer susjed koji zivi negdje iznad nas na jednom od ovih mnogih katova jasno i glasno rekao ono o cemu ja vec tjednima razmisljam: 'Susjed, ovako se vise ne moze!'
Poslao sam poruku svim clanovima kucnog savjeta. Odnosno svima koji ravnopravno i veselo zivimo u ovom nasem ulazu i koji smo nezadovoljni postojecom situacijom. U zemlji, a i sire. Rijec je naravno o okupljanju koje cemo organizirati, institucionalno i neinstitucionalno.
'Dragi moji susjedi!', napisao sam u dramaticno intoniranoj poruci punoj odlucnosti i patetike, 'Izadimo na ulice'. Onda sam prekrizio ulice i napisao ulicu, u jednini. To bolje zvuci stilski a i ideoloski je jace nabijeno. (Skoro) uvijek je stvari naime rjesavala ulica.
Ulice su vise romanticne, one budu mokre, po njima se sece. Mnozina podriva snagu rijeci. Ustvari, kad bolje razmislim najbolje bi bilo da se okupimo u parkicu ispred kuce.
Kako je pomalo tijesan i zbijen u okruzenje izmedu tri zgrade, kad dodu novinari izgledat ce da nas je vise. A mozda i pojaca dramsku napetost. Dakle: 'izadimo u park!'
'Nije dobro', kaze zena koja, pusuci mi lagano u vrat iza kompjutora, sudjeluje zajedno sa mnom u pisanju ove urotnicke poruke. 'Ovo ti zvuci kao da si se ukljucio u zelene pa sad kao hoces susjede odvest' u prirodu umjesto da ka ljudi kod kuce spuste roletne, zastite se od sunca i gledaju televiziju.'
Na samom pocetku nisam bio svjestan tezine zadatka. Lako je bilo Drzicu pisati svoja urotnicka pisma. Znao je, valjda, i protiv kog je i za sto je. A mi? Kamo bismo uopce mogli izaci. Kako razrijesiti slozenost situacije? A sve je zapocelo kad mi je jucer susjed koji zivi negdje iznad nas na jednom od ovih mnogih katova jasno i glasno rekao ono o cemu ja vec tjednima razmisljam: 'Susjed, ovako se vise ne moze!'
Mislio je, pretpostavljam, na svu tu silu racuna koja uporno dolazi svakog mjeseca, bez obzira sto smo ih i prosli put sve uredno ispoplacivali. Ono, moras platit' struju, vodu, pricuvu, odvoz smeca, komunalne naknade, cistacicu, spremacicu, postarinu, trosarinu... bez obzira cistilo se ili ne, trosio ili ne trosilo. Pa smo smislili nesto originalno: da izademo, na primjer, na ulice, u parkove ilitomeslicno, ponesemo sa sobom odgovarajuce transparente, napisemo na njih sve sto vec treba (zivjela bespravna gradnja, dolje vlada, necemo racune, smrt elektri i plinari, zivjelo neplacanje rezija, odgodimo obaveze na deset godina - tako sam to nekako ovako napamet koncipirao), zaprijetimo kakvim generalnim strajkom stanara kvarta tog i tog, pa ce nam valjda s kakve strane doci neki pozitivni signali. U vezi nase stvari, a mozda i opcenito.
Lokalna energetska kompanija mogla bi nam, na primjer, odgoditi placanje struje na jedno sest mjeseci, oprostiti dugove za ovu i onu godinu, cistacica bi se mogla smilovati i donijeti odluku da ce nam od sada haustor i stepenice cistiti besplatno, lokalno poduzece zaduzeno za okolis zgrada u kojima bivstvujemo moglo bi nam pokositi travu kako ne bismo strijepili da ce nam djecu poizgristi zmije ili sto vec sve ne zivi u visokoj travi i, opcenito, zivot bi bio tako lijep.
Dakle: izadimo na ulice!
Vjerujem da ce nas u nasim nastojanjima podrzati ucenici, studenti, radnici proglaseni tehnoloskim viskom, graditelji koji grade na za to zakonom nepredvidenim mjestima kao i svi drugi ljudi dobre volje, kao i ostali radnici i seljaci.
________________________________________________
Cini mi se da iz nekog meni nepoznatog razloga svoje sustanare nisam uspio motivirati za ovako logican i pametan nacin rjesavanja problema.
'Nisan van ja za to sjor, to vam je za mladariju i ljude koji vole ic' po vanka', odgovara mi moja zadnja nada, moj imaginarni strajkacki stup s prvog kata.
Objasnjavam mu kako ce nam zivot postati posve drugaciji. Necemo vise placati racune, sve ce nam usluge biti besplatne a mi cemo se druziti ispred kuce, igrati na balote i jos cemo, sto je najvaznije, biti na televiziji. Jer kad izades na ulicu, sve mozes rijesiti i odgoditi. Zatvaranje propalih firmi, uvodenje reda u urbanisticki plan, maturu. Sve!
'Ma dobro, ne kazem ja, bilo bi boje da se to sve skupa ne placa, ali nije to nacin sjor!', odgovara me od akcije nas lokalni mudrac igrajuci na moralnu kartu. Kao ovo je nacin, a ono nije. I kao da uvijek ne postoji neki nacin. Zar je moguce da je moj savrseni plan vec u startu potkopan samo zato sto u sebi ima par moralnih, tehnickih, pravnih i logicnih rupa? Ili sam jednostavno slab komunikator?
Unatoc svom nasem trudu i radu na terenu, unatoc blagodatima interneta kojim smo na generalni strajk stanara pozvali sve one u ciju smo se mrezu preko naseg moduma uspjeli ilegalno ubaciti, na zakazanom mjestu okupli smo se samo nas troje: zena, ja i Cupi. Zbog relativno lose organizacije nase press sluzbe (Cupi) nije bilo televizijskih ekipa, zastitnih ograda, znatizeljnih novinara pa cak ni konferencije za tisak.
A mozda je tako i bolje. Cini mi se naime da Cupi cak ne bi znao objasniti zasto je izasao na ulicu. Jer dok mi tako bespomocno stojimo i cekamo ostale, on misli da je ovo obicni izlaz u setnju i da sad treba dobiti nekakav pasji kolacic samo zato jer nam se pomokrio uz drvo za dlaku promasivsi moju strajkacku rebatinku. Kao: pisam ti se na tvoj strajk!
'Park', promrmljao sam kroz zube.
'Sta park', rekla je zena kojoj je sve ovo izgleda pomalo dosadno. Park je kriv za sve. Ljudi su mislili da smo spremili kakvu akciju ciscenja, kakav azbestni protest, mjerenje kvalitete zraka ili nesto tako blesavo i nevazno. Nisu skuzili da se borimo za njihova prava, za drasticno smanjenje kucnog proracuna. Da na ulici rjesavamo njihov kucni standard i budzet i da samo brojevima tijela na cesti mozemo odgoditi placanje struje, vode, grijanja i ostalih opterecenja kojima nas drzava i truli kapitalizam pritiscu i stiscu zahtjevajuci od nas nemoguce: da ispunjavamo vlastite obaveze. A da smo stvar bolje pripremili mozda bi nam se cak pridruzio i koji ugledni predstavnik resornog ministarstva.
Prosetao s nama parkom, pohvalio organizaciju i rekao kako je njegovo ministarstvo uvijek uz starkace. Koji strajkaju protiv vlade. Pa bi svi zajedno zdusno uzviknuli: Dolje Vlada.
A ovako, nista.
________________________________________________
Jos od vremena kasnog socijalizma uvrijezilo se misljenje da se stvari od strateske vaznosti za drzavu, zajednicu i pojedince najefikasnije rjesavaju na ulici. Na cesti su se na zivotu odrzavale firme koje nitko nije htio kupiti ni za kunu, mijenjale su se socijalne politike, raspodjeljivanje drzavnog proracuna, legaliziralo se nelegalno, obecavalo nemoguce.
Kultura masovnog okupljanja i rjesavanja problema u zajednici pritiskom a ne pregovorom prenosi se tako u nas s generacije na generaciju. Tako su sada na redu i ucenici drugog razreda srednjih skola. Oni su (isto) za odgodu drzavne mature.
Oko svih tih studentsko-ucenickih prosvjeda stavovi su prilicno podijeljeni. Mnogi zagovaraju pravo mladih ljudi da izraze svoje misljenje. Drugi pak upozoravaju na cinjenicu da se odgovornost i obaveze ne mogu odgadati. Treci govore o nesposobnosti drzave da jasno odredi tempo promjena i da te promjene valjano komunicira prema onima ciji ce zivoti i buducnost biti najvise izmijenjeni i izlozeni tim promjenama.
Promjene donose nesigurnost a nesigurnost stvara strah i zabrinutost. Okupljanje u grupu i odgoda promjene logicna je reakcija.
Cinjenica je medutim da u nasoj drustvenoj zajednici jos uvijek ne postoji dobar uvid u to sto nam je donio prodor kasnog kapitalizma i globalistickih drustvenih tendencija. Stanje permanentne neizvjesnosti nama je relativno novo. Kad sam pred petnaestak godina kolegicama i kolegama u Hrvatskoj iz tadasnje australske perspektive govorio o tome da nema stalnih radnih mjesta na sveucilistu, da nema niti stalnih stipendija studentima, bijelo su me gledali.
Nije bilo ni sigurne mirovine, zastite bolesnih, dodatka za prijevoz na posao, sindikalnih svinjskih polovica, besplatnih knjiga za djecu ...
Srusivsi najmracniji od svih mracnih sistema mi smo se takoder izborili da i mi nemamo sve to sto u Amerikama nisu imali i ranije. A onda smo se, uhvaceni u raskoraku, zamislili nad vlastitom kolektivnom sudbinom. Pa smo podsvjesno odlucili da bi nekako najzgodnije bilo istovremeno zadrzati blagodati potrosackog drustva i socijalnu sigurnost onog koje se (nekad) baziralo na proizvodnji, a ne potrosnji.
Vjerojatno bi ovako ustrojen drustveni zivot stranim antropolozima i ostalim drustvenjacima za izucavanje bio zanimljiviji od slavnog samoupravnog socijalizma. Pokusavajuci spojiti nemoguce nasu smo nostalgiju i smusenost uspjeli prenijeti na iduce generacije. Potaknuti otrovom starijih generacija i oni vec mastaju za nemogucim: sigurnoscu svijeta koji ce im donijeti izvjesnu buducnost.
Tako je u cijeloj prici profitirao jedino Cupi. Umjesto kratke saetnje proveo je cijelo popodne u parku s organizatorima strajka iscekujuci ostale da nam se pridruze. A na kraju smo se vratili kuci shrvani neuspjehom. zena je sjela za internet i poplacala racune.
Poraz valja priznati sportski....