Josip Broz Tito - najveci zlocinac hrvatskog naroda
Pise: Zeljko DOGAN
I ove je godine 25. svibnja, na lazni Titov rodendan, desetak tisuca dobro odnjegovanih i ugojenih Titovih pionira, u dobi od 70 do 80 godina, okicenih crvenim maramama i zvijezdama petokrakama, pohrlilo u Kumrovac zahvalno se pokloniti liku i djelu najvecega zlocinca hrvatskog naroda.
To su oni Titovi pioniri koji poput Petra Pana odbijaju odrasti i suociti se s stvarnoscu, jer jos uvijek u Titu ne zele vidjeti nista drugo dodobrocudnog Djeda Mrazu koji ih je za zivota obilato zasipao raskosnim darovima.
U ime svih tamo okupljenih drugova, kojima su Tito i Partija, na racun toga sto su u mladosti pristali izdati, ubijati i biti slijepi zatvorski cuvari vlastita naroda, darovali visoke polozaje u vlasti, ugodne direktorske fotelje, raskosne tude kuce, stanove, vikendice, sveucilisne diplome, besplatna ljetovanja i putovanja, povlastice i privilegije...
Rijecima punima dirljive nostalgije zahvalio se Tomislav Badovinac.
Ogorcen sto "fasistoidna politika u hrvatskoj javnosti" uopce ne cijeni to sto je njima njihov drug Tito dao, on je hrvatskim "fasistima" jednostavno porucio:" Sto je vise kritika i lazi Tito nam je miliji i drazi".
U slicnom tonu bila je i poruka mladih sljedbenika Titova lika i djela, koji su, nadahnuti darovima kojima je drug Tito usrecio njihove starce, mudro zakljucili: "Iako Tita nismo poznavali bilo bi bolje da smo zivjeli u njegovo vrijeme"...
Inace, cijela ta jugoparazitska parada potrosenog neukusa i kica, koja je u hrvatskim medijima dobila primjetan publicitet, zavrsila je velicanjem Jugoslavije i ljubljenjem zvijezde petokrake - na uzas svih pristojnih Hrvata, a narocito prezivjelih hrvatskih branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata, u kojem su pripadnici Titove JNA, s tom istom petokrakom na celu, kao agresori i okupatori, ubijali, palili i rusili Hrvatsku.
Zaleci za Titom i bivsom Jugoslavijom, gledajuci iz danasnje perspektive, ogrezli jugotitoisti imaju zaista zacim zaliti.
Imali su sve, ziveci zivot bez teskog rada i odgovornosti, na svom uzvisenom partijskom otoku iz bajke, okruzeni morem utamnicene radnicke sirotinje s cijom patnjom nisu imali nista zajednicko.
Do njih tada nisu dopirali jauci ni plac patnika koji su se davili pod njihovim teretom...
Osobno, trideset sam godina zivio u jugokomunistickom sustavu, i nisam vidio da su se ti drugovi ikada brinuli za bilo koga drugoga osim za sebe i svoje.
Uzivajuci dakle, gotovo pola stoljeca, sve slasti i masti jugokomunisticke vlasti, normalno je da danas imaju problema razumijeti zasto se ta njihova"sretna" zemlja iz bajke morala raspasti.
Danasnju hrvatsku zbilju, dakle, svakako je nemoguce razumjeti iz perspektive ljudi cije je poimanje dobra i zla, slobode i ropstva, rodoljublja i internacionalizma zauvjek zamrseno u ideolosko klupko jugopartijske zajednice povlastenih ljudi okruzenih harmonijom laznoga zemaljskoga raja.
Ti ljudi nikako ne mogu razumjeti da je bivsa Jugoslavija, nastala kao kombinacija vanjskoga anglo-francusko-ruskoga i unutarnjega velikosrpskog interesa, u ideji i realizaciji bila olicenje zla, i da zbog toga nije mogla zavrsiti nikako drugacje nego sto je zavrsila - u krvoprolicu i nasilju.
Isto tako, nikako ne zele priznati da je hrvatski narod, pod njihovim nadzorom, unutar takvoga jugoslavenskoga koncepta bio utamnicen, unistavan i progonjen a hrvatska zemlja i bogatstvo sustavno pljackani i otimani.
Nostalgija za takvim jugotitoistickim vremenima, kada je pod komunistickim totalitarizmom partijska bratija prosperirala, za njih mozda i nije iluzija.
Ali, brutalna velikosrpska agresija, Vukovar i Skabrnja, okupacijia i pljacka vise od jedne trecine Hrvatske, uz dvadesetak tisuca u svojemu domu i u svojoj domovini pobijenih Hrvata, razotkrila je Jugoslaviju za ono sto je ona oduvijek u biti bila - iluzija, koja je karakterne i neodnarodene Hrvate ostavila u jos cvrscem uvjerenju da im se Jugoslavija, u bilo kojem obliku, nikada vise ne smije dogoditi.
Interesantno je ovdje spomenuti kako se ove godine budenju jugonostalgije u povodu Titova "rodendana" pridruzio i mocni londonski BBC, a jos interesantnije pogledati nacin na koji je to ucinio.
Naime, u emisiji emitiranoj 24. svibnja svoju jugonostalgicnu turneju reporter Johnny Diamond zapoceo je na sjeveru Srbije, posjetom bizarnom mini-jugoslavenskom parku, punom nostalgicnih plakata koji oslikavaju uspjehe bivse Jugoslavije, parku u kojem vlasnik Vlatko Gabric place za proslim bratstvom i jedinstvom "pa makar ono bilo i umjetno". Slijedeca postaja bila je Pula, a gosca Titova praunuka Aleksandra Broz, u ulozi organizatorice jugonostalgicnog koncerta popularnih pop-zvijezda. Gospoda Aleksandra na perfektnom engleskom "neupucenom" BBC-ovu reporteru doslovno je ovim rijecima objasnila zal za Jugoslavijom: "Mi nemamo stabilnost i ja mislim da mnogi ljudi placu za onim sigurnim jugoslavenskim vremenima. Ljudi nisu imali puno novaca ali su mogli zivjeti dostojanstveno. Svi su oni imali stanove, djeca su im mogla studirati besplatno, imali su besplatne zdravstvene usluge i to su bile velike stvari"...
Suvisno je uopce naglasavati na koju je klasu ljudi pri tom mislila drugarica unuka Broz i zbog cega je zaboravila spomenuti cijim se novcem sve to umjetno odrzavalo. Onda je na red dosao nezaobilazni Kumrovec: "Citav gradic je muzej, u srcu kojeg je kuca u kojoj je Tito roden"- objasnjava reporter.
Tihana Lovric radnica u muzeju na upit sto ona misli o Jugoslaviji kroz smijeh rece da je Jugoslavija dio povijesti i da puno jugonostalgicara, onih koji su zivjeli bolje nego sada, dolaze posjetiti Titovu rodnu kucu.
Nakon toga, reporter je krenuo put Sarajeva gdje je u razgovoru sa starim partizanskim borcima doznao kako su oni, skupa s Titom, stvarali Jugoslaviju, da bi 50 godina kasnije gledali kako ta drzava, za koju su se borili. i koju su stvorili, napada, razara i ubija njihovo Sarajevo i BiH.
Unatoc svemu tome, ipak oronuli partizanski general Ekrem Duric zeli i vjeruje da ce Jugoslavija ponovo zazivjeti, kroz borbu sinova i nasljednika starih partizanskih boraca kao sto je on - jer oni su ih odgojili za tu ideju.
Borbenu spremnost za "novu" Jugoslaviju reporteru su potvrdile i dvije mlade sarajevske studentice Ajra i Lejla iz kafica "Tito", koje priznaju da su zbog svojih roditelja jugonostalgicarke i cvrsto vjeruju da je duh bivse Jugoslavije prezivio njen raspad.
S njima se u potpunosti slaze i Nerma Jelacic (glasnogovornica Haaskog suda!) koja je iz Jugoslavije izbjegla 1991. i jos uvijek vjeruje da je jugoslavenska nacija prezivjela, ali bez svoje drzave. Ona je uza podsmijeh ispricala da sada, kada putuje u Hrvatsku, Srbiju i Makedoniju, mora pokazati putovnicu da joj udare zig tih novih drzava, ali bez obzira ssto te granice fizicki postoje, za nju osobno - one ne postoje (!?).
Moze li se nakon ovoga ne reci - kakav sud takva i glasnogovornica?
Posljednji sugovornik bio je poznati pjevac Dorde Balasevic koji je vrlo trezveno objasnio kako je Jugoslavija bila zapravo samo iluzija: "Mi smo uvijek pokusavali Jugoslaviju opisivati kao zemlju snova. Mislim da je za sve vrijeme to bila samo iluzija. Najveca uvreda za moju generaciju bila je kada bi 'mracne sile' zvale nasu zemlju neprirodnom. To je bila velika uvreda. Kasnije, najveca uvreda je bila kada smo shvatili - da je to nazalost istina"
Na kraju, svoju reportazu o jugonostalgiji BBC-ijev reporter zavrsava parafrazirajuci rijeci glasnogovornice Haaskog suda Nerme Jelacic, zloslutno predvidajuci "nove" korake: "Jugonostalgija nije isto sto i Jugoslavija. Stara drzava je otisla i nikada se nece vratiti ali iz serije groznih ratova nesto dobro je ipak prezivjelo - osjecaj jedinstva - koji premoscuje nove granicne crte i carinske kontrole. "
Drugim rijecima, bivsu Jugoslaviju koju su Tito i partizani stvorili ratom, zlocinima i silom, i u kojoj je jugokomunisticka elita zivjela ugodno, sada ce putem slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala zamjeniti "nova" zapadnobalkanska zajednica u kojoj ce, uza lagodan zivot sinova i nasljednika bivse jugokomunisticke elite, svi drugi zivjeti ponovo jednako "sretno" i - jednako siromasno kao i u bivsoj Jugoslaviji.
Steta, stoga, sto svoju reportazu o jugonostalgiji BBC-ov reporter nije zapoceo iz klupa beogradske skupstine u kojima je kao zastupnik sjedio dr. Ante Pavelic i na cijem su podu kao psi ustrijeljeni hrvatski voda Stjepan Radic i jos nekoliko hrvatskih zastupnika, koji su, isto tako naivno, vjerovali u iluziju zvanu Jugoslavija.
Da bi onda, recimo, razgovarao s praunucima zrtava velikosrpskog terora prve Jugoslavije, i nastavio razgovor s unucima zrtava jugoudbaskog zlocina i terora druge Jugoslavije.
Potom bi se trebao odvesti na Bleibursko polje, na Goli otok, u Vukovar,u Skabrnju, i dalje, u Srebrenicu, porazgovarati pomalo s onima, kojima je pred ocima, jugoslavenska vojska s petokrakom na celu klala, silovala i zive palila oceve, majke, sestre, bracu i djecu.
Mozda bi tada i rezultat ove selektivne promidzbe BBC-a, namijenjene utjecajnim sredistima moci koji kreiraju politicku i gospodarsku strategiju "Zapadnog Balkana" bio drugaciji.