Pise: Luka BUDAK

Pocetkom ovog mjeseca, tocnije u nedjelju 6. travnja, rano ujutro, u miru svoga doma i u krugu svojih najblizih, muza Veljka i sina Denisa, blazeno je preminula u 72. godini zivota Dinka Matija Rebic.

Pokojna Dinka najstarije je dijete Luke i Mare Buljubasic koji su u Australiju doselili iz sela Buljubasici pokraj Zagvozda u razdoblju izmedu dvaju ratova - pokojni Luka 1924., a pokojna Mara jedanaest godina poslije njega. Odmah po njezinu dolasku sklopili su brak u Innisfailu 1935. godine. Tu je na svijet dosla i mala Dinka Matija u sijecnju 1937. godine.

Zivot u novoj zemlji i Innisfailu tridesetih godina bio je sve osim lagan i lagodan.

Innisfail je smjesten na rubu tropske dzungle, u njemu je vruce i nemilo sparno, a u to vrijeme bio je prepun pijavica i vrvio je od komaraca. Luka je ponajvise radio "na kani", tj. na sjeci secerne trske u Innisfailu i okolnim mjestima, a Mara kao samouka ali spretna i prakticna svelja, pomagala je gospodi Kezic sivati haljine australskim i europskim damama toga primorskog mjestanca.

Tako su, eto, pokojni Luka i Mara prezivljavali i prozivljavali svoje rane i teske godine zajednickog zivota u Australiji. I u takav je svijet bilo rodeno njihovo prvo dijete - Dinka Matija.

Dvije godine poslije Dinkina rodenja na svijet je dosao i njezin mladi brat John. On je sa sobom donio neki nagovjestaj sretnijeg i boljeg zivota.

Naime, Luki i Mari je nedugo poslije toga, u okviru drzavnog poljoprivrednog programa, dodijeljena u vlasnistvo zemlja u Dimbulahu koju su oni godinama uporno i naporno krcili, cistili i obradivali i na njoj tesko radili, uz dogovor i razumijevanje da ce poslije svega toga zemlja postati njihovo vlasnistvo, a njihov poljodjelski rad  i urod pridonositi boljitku i proizvodnji australskog poljodjelstva i ratarstva.

Tako se 1939. godine, dakle na samome pocetku Drugoga svjetskog rata, mlada obitelj Luke i Mare Buljubasic preselila iz Innisfaila u Dimbulah i nastanila se nedaleko od zeljeznicke pruge koja prolazi u Mount Mulligan. Ovdje se novodosla obitelj povecala za jos dvoje clanova. U kolovozu 1943. godine Dinka i John su dobili  sestru Olgu, a najmladi brat Leni (Branko) je dosao na svijet 1947. godine.

Ovaj posjed, koji zauzima oko 400 hektara povrsine, jos je i danas u vlasnistvu obitelji Buljubasic i na njoj zive braca pokojne Dinke - John i Leni.

Iz danasnje perspektive tesko je zamisliti kakve su bile formativne godine male curice Dinke.

Najstarija od cetvero djece, i hrabrena od svojih roditelja, Dinka je bila svojevrsna glasnogovornica u obitelji. Roditelji nisu znali engleski pa im je Dinka bila prevoditelj i tumac  u svakoj nuzdi. Vec od svojih pet godina postala je "junior diplomat."

Buljubasici su, kao i mnogi drugi Hrvati i drugi doseljenici u te krajeve australskog sjevera, bili uzgajaci duhana. U vrijeme berbe duhana zaposljavali bi sest do osam sezonskih radnika. Bili su to mahom Hrvati.

Mala Dinka je pomagala mami Mari u ciscenju kuce za radnike, pospremanju kreveta i krevetnine, u spremanju jela za radnike. Slusala je kao zecic njihove razgovore o teskim vremenima, ratu i politickim zbivanjima.

Dok bi radnici, po starom hrvatskom, obicaju uz casicu vina ili nekog drugog pica navecer sjedili  uz ognjiste i pripovijedali o svemu, mala bi Dinka kao spuzva upijala svaku njihovu rijec.                     

Sjedila bi s momcima, najcesce na njihovu krilu, pozorno slusala i cesto momke zapitkivala i postavljala im svakojaka pitanja. Ovo joj je puno pomoglo, Dinka je vec u pretskolskoj dobi naucila hrvatski bez zapinjanja.

Dinka je pohadala Dimbulah Primary School i pokazala izvanredan talent u ucenju engleskoga. U skoli je prolazila s odlicnim uspjehom.

Tada je Dinka, od svojih osam godina, postala pravi tumac i prevoditelj svojim roditeljima svih dokumenata s engleskoga na hrvatski. Ovo joj je dobro doslo kasnije u zivotu kada je godinama bila tumac i prevoditelj brojnim Hrvatima, kada je vodila poslovni dio administracije svojega muza i kada je bila ravnateljica postanskih ureda u Earlvilleu i Palm Coveu.

Buduci da u Dimbulahu nije bilo srednje skole, Luka i Mara su Dinku upisali i poslali u internat (boarding school) u Herbertonu. To je bio tuzan i potresan rastanak i za Dinku i za njezine roditelje, ali otac Luka je bio uporan u namisli da Dinka mora biti dobro obrazovana. Kao svaki roditelj-iseljenik i on je htio da Dinka zavrsi visoku skolu.

Kada je Dinka maturirala na gimnaziji roditelji su htjeli da produzi skolovanje i da se upise na sveuciliste, medutim, Dinka je mislila drukcije. Ona je htjela biti sto blize svojim roditeljima i nasla sebi posao u Udruzi uzgajaca duhana (Tobacco Grower's Association) u Dimbulahu.

Na godisnjoj priredbi "Mareeba Rodeo Festival" 1956. godine Dinka je bila nagradena pobjednickom titulom "Belle of the Ball." Ovo joj je doslo kao veliko iznenadenje, buduci da sebe nikad nije smatrala nekom posebnom ljepoticom.

Godinu dana kasnije, Dinka je skromno usla u natjecanje "Tobacco Festivala" i jos jednom izasla kao pobjednica dobivsi titulu "Princeza duhana" (Tobacco Princess).

Bilo je to koncem 1958. godine kada je Dinka upoznala Veljka Rebica. Znala je Dinka reci: "Bila je to ljubav na prvi pogled."

Kako kaze njezina mlada sestra Olga, "Dinka je bila ocarana Veljkom", posebno kada je saznala da je Veljko iz Imotskoga, odnosno iz sela Rebici u Vinjanima Donjima, svega nekoliko desetaka kilometara od sela njezinih roditelja.

Nije proslo dugo i Dinka je pozvala Veljka na farmu da ga upoznaju roditelji Luka i Mara. Hodali su Dinka i Veljko i iskazivali paznju jedno drugome pune dvije godine prije nego su odlucili sklopiti bracnu vezu 1961. u crkvi Sv. Antuna u Dimbulahu (u istoj crkvi iz koje je ispracena na vjecni pocinak!).

Nedugo poslije svadbenog veselja Dinka je napustila svoj posao u Udruzi kooperative duhana i zajedno sa svojim muzem Veljkom krenula na uzgajanje duhana napolicarenjem (sharefarming) sljedece dvije-tri godine.

Vec sljedece godine, 1962., Gospodin ih je nagradio i podario im njihovo jedino dijete - sincica Denisa. Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja, ali nisu na zalost potrajali dugo. Zestoko nevrijeme i krupa sa silnim i jakim vjetrom tukli su i udarali po Dimbulahi i njezinoj  okolici vise puta zaredom. Dinka i Veljko izgubili su sve, doslovce i krov nad glavom. Izgubili su urod, novac i sve ostalo u dvije oluje koje su sve unistile i opustosile.

Bez novaca i osiromaseni, spakirali su ono sto su imali i preselili se u Cairns i u njemu zapoceli novi zivot. Veljko je godinama radio na sjeci secerne trske i kao licilac rezervoara i cisterni za naftu u luci Cairns. Dinka je pocela raditi u trgovini Coles u Cairnsu sezdesetih godina i  od te tvrtke 1967. dobila revnu nagradu za "sposobnost i uljudnost prema musterijama" (efficiency and courtesy to customers).

Poslije svega Veljko je poceo svoje privatno poduzetnistvo. Punih dvadeset pet godina bavio se sadrenjem i stavljanjem plocica. Ranih sedamdesetih godina Dinka je sebi nasla posao u postanskom uredu u Earlvilleu. Tu je bila ravnateljica ureda i dnevno je pravila obracun prometa, cesto i do kasno u noc ili pak samu zoru. To je, medutim, nikad nije sprjecavalo da joj kuca uvijek bude u besprijekornom redu ili da joj obitelj ostane bez vecere ili gosti nepocasceni.

Dinki se 1972. godine ispunila njezina najveca zelja i ambicija od rodenja.

Te godine je prvi put posjetila domovinu svojih roditelja i u njoj brojnu rodbinu. Voljela je povijest, zemljopis i razlicite kulture, narocito je zanimalo osobno podrijetlo i identitet. Bila je presretna sto je upoznala svoje rodake i rodice o kojima je slusala tolike price. Posebno je bila odusevljena sto je srela i upoznala Veljkovu obitelj, njegova oca i njegovu majku, pa onda svu rodbinu i brojne obitelji u Rebicima, Donjim Vinjanima, Buljubasicima, Zagvozdu, Imotskom, Splitu i Osijeku.

Od svega u zivotu najvise je voljela putovati, tako je posjetila Hrvatsku jos dva puta, 1980. i 1985. godine, kako bi se jos cvrsce povezala s rodbinom i prijateljima.

Vec u svojim pedesetim godinama Dinkino se zdravlje pocelo narusavati i pogorsavati. Poboljevala je od niza raznih bolesti i kao posljedica toga cesto patila od vrtoglavice.

Iza toga je dosla borba s osteoartritisom i naglim slabljenjem zglobova. Zdravlje se drasticno pogorsalo nastupom secerne bolesti koju je mogla tek donekle kontrolirati samo uzimanjem inzulina. Jos nije bila navrsila ni svoju sezdesetu godinu kada joj je pri hodanju trebala staka. Iza svega toga osteoporoza je cinila svoje i kosti u tijelu, u rukama i nogama osobito, postajale su sve slabije pa cak i drobljive.

Dinku je, medutim, pogodila prava nesreca kada joj je pukla kost u boku ili kuku i pravi slom je dozivjela pocetkom 2006. godine. Tada je njezino zdravstveno stanje krenulo naglo nizbrdo. Prosla je brojne operacije i ponovne prijelome, ali pomoci nije bilo. Bas nekako u ovo najteze vrijeme lijecnici su Veljku ustanovili bolest raka.

Pune dvije godine, dok je i sam bolovao od ove opake bolesti, dvorio je i pazio suprugu Dinku. U tome su mu mnogo pomogli njegov brat Mladen Rebic iz Hrvatske i Dinkina sestra Olga. Medutim, vise se nije dalo i moglo pa su svi troje, Dinka,Veljko i Denis odlucili, kolikogod je to tesko i bolno za njih bilo, u studenom 2007. godine Dinku dati u staracko njegovaliste (Glenmead Nursing Home).

U njegovaliste su je dolazili posjecivati rodbina i brojni prijatelji. Tu je stekla i nova poznanstva i nova prijateljstva. Posebno je pohvalno govorila o djelatnicima njegovalista. I onda negdje oko 7. ozujka dozivjela je naglu hipoglikemiju (abnormalan pad secera u krvi) i jedva je taj napadaj prezivjela. Poslije toga je uslijedila gripa i Dinkino zdravstveno stanje bilo je jako lose. Bila je slaba i u teskim bolovima.

Unatoc odlicnoj njezi i paznji u njegovalistu, Dinka je ipak ceznula za svojim domom i svojim najblizima, htjela je doci kuci taj prvi vikend u travnju mjesecu. 

Sin Denis je doputovao iz Melbournea u petak navecer, a on i Veljko su dovezli Dinku kuci za taj vikend. Kazu da je bila tako sretna, zadovoljna i vesela sto su svi troje na okupu i kod kuce. Svi troje su se predivno osjecali.      Dinka je cijelo vrijeme bila vesela i nasmijana, uzivala je od radosti sto je doma i u drustvu svojih najmilijih.

U subotu navecer Denis i Veljko su je spremili spavati i poljubili je uz uobicajeni vecernji pozdrav "laku noc!"

Dinka se nije vise probudila. Preminula je mirno i spokojno u svome snu. Neka joj je pokoj vjecni.