Pise: Zeljko DOGAN
Foto: U okviru obiljezavanja obljetnice HKC-a Svetoga Leopolda Bogdana Mandica u Sunshineu (na slici), na koncelebriranoj svetoj misi u nedjelju 18. svibnja 2008., vlc. Josip Vranjes i hrvatski svecenici sluzit ce i komemorativnu misu za hrvatske zrtve na Bleiburgu i Kriznom putu u organizaciji Povjerenstva Pocasnoga bleiburskoga voda za Australiju i Novi Zeland te Odbora Hrvata u Victoriji
Od javnosti jos uvijek brizno skrivana, bleiburska Golgota hrvatskog naroda zapocela je u svibnju 1945. godine kada je panika pred nadirucom jugopartizanskom vojskom natjerala na bijeg prema Zapadu blizu pola milijuna Hrvata. U naivnoj nadi da ce ih na austrijskoj granici prihvatiti Anglo-amerikanci i spasiti od jugokomunistickog zlocina i terora, Britanskoj vojsci predalo se i razoruzalo vise od 200.000 hrvatskih vojnika i jos toliko civilnih izbjeglica, ukljucujuci zene i djecu. No, ubrzo su shvatili da im ta predaja nije znacila spas i slobodu, nego zasjedu, koja ih je potom odvela u neizrecive patnje i konacnu smrt.
Winston Churchill nalozio je, naime, jos u veljaci 1945. da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se Britanskoj vojsci trebaju biti zasticeni, zadrzani u kampovima i valjano ispitani.
Krseci taj Churchillov nalog, dogovor iz Jalte i Zenevsku konvenciju, tadasnji britanski ministar za Mediteran u saveznickom Stozeru marsala Alexandera, Harold McMillan, dao je instrukcije 15. korpusu Britanske vojske da na brzinu razoruza Hrvatsku vojsku i, skupa s njom, nasilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice.
Iako razoruzani, neki hrvatski vojnici fizicki su se odupirali, ali su ih britanski vojnici metcima, bajunetama i kundacima prisiljavali na povratak i predaju u ruke krvozednim Titovim koljacima.
Vecina njih je odmah nakon toga, na licu mjesta strijeljana, poklana ili prebijana do smrti i zatim pobacana u prirodne ili za tu svrhu iskopane jame u slovenskim planinama.
Za one koji nisu bili odmah likvidirani, Tito i Partija odlucili su da umru polako, u najstrasnijim mukama. Stoga je nalozeno svim preostalim, ''postedenim'' Hrvatima - starima i mladima, slabima i bolesnima, gladnim i ranjenima, da u cetveroredima krenu na prislni mars smrti - u hrvatskom narodu poznat kao Krizni put.
Svaki onaj koji bi pao ili od iznemoglosti zastao, bio bi istog trenutka ustrijeljen.
Tisuce njih su pobijeni ili umrli u neizdrzivo okrutnim uvjetima na tom Kriznom putu od Bleiburga do juga Srbije.
TITU I NJEGOVOM BORCIMA za Jugoslaviju bilo je, dakle, najvaznije zatrti sjeme iz kojega bi hrvatska drzava mogla ponovo niknuti. Zbog toga su Hrvati, iako su vec bili izgubili drzavu u ratu, morali dozivjeti i genocid - kada je rat vec bio zavrsen.
No, zasto je McMillan vratio stotine tisuca ljudi, medu njima najvise Hrvata, u sigurnu smrt, ostala je jos uvijek dobro cuvana tajna. Mora da su za to postojali vrlo jaki motivi cim se do danas skrivaju od javnosti
Veliki povjesnicar dvadesetog stoljeca Nikolay Tolstoy, unuk slavnoga ruskoga pisca grofa Lava Nikolajevica Tolstoja, cije su knjige ''Stalin's Secret War'' i ''Victims of Jalta'' donijele svjetsku slavu, knjigom o bleiburskoj tragediji pod naslovom ''The Minister and the Massacres'' iz 1986. godine, izazvao je prilicno veliku nervozu i senzaciju ne samo u Engleskoj gdje se rodio, skolovao i zivio, nego i u cijeloj Europi, te Americi, Kanadi i Australiji.
On je detaljnom analizom do tada nepoznatih dokumenata i u direktnim razgovorima s nizom uglednih svjedoka toga vremena otkrio mnoge tajne i bacio vise svjetla na taj tragican i (ne)vjesto zataskan dogadaj.
Vrlo je znacajno da je ovaj ugledni povjesnicar u spomenutoj knjizi naveo da je, kasnije najpopularniji britanski premijer, Harold McMillan, odlukom da se izbjeglicama na Bleiburgu ne pruzi zastita nego ih se prisilno vrati natrag Titovim partizanima, pocinio ''tezak propust'', koji je kostao zivota na stotine tisuca ljudi.
Iako je ''naredbom odozgor'' bio vrlo efektivno cenzuriran i ignoriran od strane mocnoga BBC-a u Velikoj Britaniji, u brojnim izjavama i intervjuima koje je ovaj ugledni povjesnicar dao raznim kandskim i americkim novinama i medijskim postajama, on je nedvojbeno potvrdio da se najmanje 200 tisuca hrvatskih vojnika i jos najmanje toliko civilnih izbjeglica predalo Britancima na Bleiburgu od kojih su, nakon prisilne deportacije partizanima, desetci tisuca tragicno nastradali, odnosno bili pobijeni za samo nekoliko dana.
I bez Tolstojevih dokumentiranih tvrdnji i iskaza svjedoka, dokazi o tom stravicnom masakru su svakim danom sve ocitiji. Goleme jame prepune ljudskih kostura, kojih se u Sloveniji blizu austrijske granice otkriva sve vise, same po sebi pricaju jezive price o razmjerima groznog i masovnog genocida nad golorukim hrvatskim vojnicima, politickim izbjeglicama i civilima, sve to po svrsetku ratnih sukoba.
Zbog sluzbenog zataskavanja na svim razinama, zastrasivanja i prisile na zavjeru sutnje, ova duboka, crna rana hrvatskog naroda vec se vise od pola stoljeca uspjesno zaklanja, hrani i brani golemim jasenovackim mitom o ''vise od milijun zrtava ustaskog rezima''.
Da bi prikrili velicinu doista zastrasujucega poslijeratnog genocida nad Hrvatima, velikosrbi, jugokomunisti i njihovi zapadni saveznici, koji su im bleiburski masakr omogucili, gebelsovskom promidzbenom taktikom ("Sto puta ponovljena laz postaje istina"), u svijet su plasirali i stalno obnavljaju do grotesknih razmjera napuhane brojke zrtava Jasenovca.
STAVLJAJUCI TAKO ENORMNO velik naglasak na ustaske zlocine tjekom Drugoga svjetskog rata, oni nastoje tako golemom i bucnom kulisom jasenovackog mita odvuci pozornost i prekriti bleiburski masakr i sve druge zlocine nad Hrvatima poslije rata.
U toj domisljatoj mrezi zlonamjernih lazi i mitova, koju Titovi ratnici i nasljednici uz pomoc vanjski saveznika pletu oko Jasenovca i Bleiburga, zavrsava svaki istinski pokusaj rasvjetlavanja tih dviju masovnih ljudskih tragedija.
Jos i danas, 63 godine nakon Jasenovca i Bleiburga, svi koji pokusavaju pronaci odgovore na ono sto se tamo doista dogodilo, nailaze na zatvorena vrata, zatvorene arhive, zavjeru sutnje, prijetnje, etiketiranja i optuzbe.
Relevantni medunarni sudovi i institucije moraju konacno Hrvatskoj dati priliku da prikupi, istrazi i objavi svu postojecu dokumentaciju o Jasenovcu i Bleiburgu, kako bi se jednom zauvijek rascistilo i zavrsilo s time. Ako se dopusti da zlocini u ustaskom koncentracijskom logoru Jasenovcu i jugopartizanski genocid nad izbjeglim Hrvatima kod Bleiburga prode bez potpune istrage i objave realne brojke zrtava, uz pomoc dokumenata koji se jos uvijek iz himbenih razloga kriju u Beogradu i Londonu, to ce ostaviti veliku mrlju na cijelom antifasistickom pokretu u Europi.
CAK I U VEC 17 godina slobodnoj Hrvatskoj postoji direktiva ''odozgor'' koja "zabranjuje" bilo kakve opsirnije istrage i sire javne rasprave o Bleiburgu i jugoudbaskim zlocinima nad slobodoljubivim Hrvatima u Jugoslaviji i izvan nje, dok se na dugoj strani titoistickim zlocincima i pseudoantifasistima ne zabranjuje da jos uvijek ispaljuju citave salve jeftine jugopartizanske promidzbe i plase narod baukom ''fasizma'' kako se ne bi trazila njihova odgovornost i kazna za pocinjene zlocine.
Ono sto svakako posebice vrijeda i zabrinjava jesu bizarne igre rijecima trenutacnog hrvatskog predsjednika, kojima on, na prijetvoran nacin diskrimira zrtve Bleiburgu u odnosu na zrtve Jasenovca.
Ako se zna da je dr. Ante Pavelic umro prirodnom smrcu u Madridu, dr. Andrija Artukovic dozivio duboku starost u Americi, a Vjekoslav Maks Luburic (koji je u Jasenovcu provodio, od njemackih nacista nametnuti arijevski zakon) i da je vecina iz ustaskog vrha uspjela izbjeci na Zapad, a oni koji nisu, prebaceni su na ispitivanje, su�enje i likvidaciju u Beograd, na Bleiburgu su znaci uglavnom pobijeni obicni i frisko unovaceni hrvatski vojnici te nevini civili, od kojih vecina vjerovatno nikada nije ni cula za Jasenovac. Ako, dakle, i nakon toga hrvatski predsjednik smatra i izjavljuje da je zivot jedne hrvatske zrtve na Bleiburgu manje vrijedan od zivota jedne zrtve u Jasenovcu, samo zato sto je ta zrtva druge nacije, onda je hrvatska drzava, s takvim predsjednikom na celu, u zaista velikom problemu.
JEDNA TAKO POVRSNA i duboko uvredljiva diskriminacija zrtava rata na nacionalnoj osnovi predstavlja klasican obrazac velikosrpskog manipuluranja jasenovackim zrtvama iz vremena najkrvavijeg jugoudbaskog terora nad Hrvatima.
Nakon zavrsetka Drugoga svjetskog rata i Nuernberskog procesa, narodi u Europi, oslobodeni tereta fasisticke proslosti, okrenuli su se slozno produktivnoj buducnosti. Jedino su Hrvati u bivsoj Jugoslaviji ostali, i jos uvijek jesu, izvrgnuti sustavnoj torturi ocrnjivanja ustasama i Jasenovcem. To je jos jedan, zaista klasican primjer rasizma i trajne politicke diskriminacije hrvatskog naroda od strane onih kojima ne odgovara slobodna i slozna Hrvatska, nego razjedinjena i utamnicena zapadnobalkanska Hrvatska, kako bi je mogli lakse ponovo pljackati i crpiti njeno bogatstvo.
Opravdavajuci te svoje prljave namjere oni nastavljaju stavljati lance nekakve toboznje "ratne krivice" na svaki novi narastaj Hrvata.
ZDRAVA MATICA hrvatskog naroda nikada nije, niti ce ikada pristati, da takva zlonamjerna laz i sotonska taktika izazivanja podjela, svada i medusobnih sukoba budu mjerilo i model po kojima ce Hrvati nastaviti vjecito zivjeti i suditi sami o sebi.
Danas, u svojoj slobodnoj drzavi, hrvatski narod mora imati mogucnost svoju proslost sagledati trezveno i posteno.
I kajati se za zlocine svojih predaka, isto onoliko koliko to i svi drugi narodi cine.
Ni vise ni manje.