Poruka Bleiburskoga genocida

Treba likvidirati sve koji ce sutra biti protiv nas

Pise: Jure Vujic

Odabrao i priredio: Mate Basic

U svibnju 1945. oko 500.000 hrvatskih civila, gradanskih osoba i vojnika pobjeglo je iz Hrvatske u Austriju i Italiju - pise Jure Vujic u knjizi "Trg marsala Tita - mitovi i realnosti titoizma", nastavljajuci raspravu o jednoj pojedinacnoj, ali golemoj tragediji, gdje, izmedu ostaloga, kaze:

- Prema raznim povijesnim procjenama Britanska vojska je nakon svrsetka rata kod Bleiburga u Austriji izrucila Jugoslaviji vise od 200.000, do 300.000 Hrvata. Ove hrvatske izbjeglice Jugoslavenska vojska vec je djelomicno u Austriji poubijala, a najvecim dijelom ih unistavala u marsevima smrti i koncentracijskim logorima u Jugoslaviji. Stvarni broj zrtava jos nije precizno utvrden. Govori se o priblizno 300.000 zrtava. Prema tadasnjoj britanskoj Zrakoplovnoj vojsci stoji podatak da se tada na podrucju sjeverozapadne Slovenije u svibnju 1945. kretalo prema austrijskoj granici vise od pola milijuna vojnih i civilnih osoba.

Prema izvjescu jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1949. godine, navodi se da je Jugoslavenska vojska u zavrsnim operacijama 1945. zarobila 3.141.000 'neprijateljskih vojnika', a od toga broja  100.000 je 'poginulo ili ubijeno', dok izvjesca KNOJ-a govore  o ubojstvu, ranjavanju i zarobljavanju 116.000 ustasa, cetnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija.

Prof. dr. Mate Simundic iznio je podatke o 50.000 i 70.000 zrtava koji su ubijeni u Dravogradu, a da je u Mariboru ubijeno u masovnoj grobnici izmedu 40.000 do 70.000 ljudi.

Prema Simundicu, na Bleiburgu je ubijeno oko 30.000 ljudi, a u marsevima smrti je stradalo oko 125.000 ljudi. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata stradalo je ukupno izmedu 245.000 i 295.000 ljudi.  Ostatak odbjeglih Hrvata se u svibnju 1945., smjestio na Zapadu - kao izbjeglice.

Sto se tice utvrdivanja tocnog broja hrvatskih zrtava na Bleiburgu i u "marsevima smrti", "vojni izvjestaji Koste Nada nam kazu da se izmedu 12. i 16. svibnja na prostoru omedenom Karavankama i Pohorjem, izmedu Beilburga (Pliberk), Dravograda i Slovenj Gradeca, vodila bitka za 'unistenje i zarobljavanje' vise od 130.000 vojnika i nekoliko desetina tisuca civila te da ih se sprijecilo da umaknu zasluzenoj kazni. Ova pobjeda ima velik vojnicki i politicki znacaj: unistena je sva ziva ustasko-domobranske vojske, jer je glavnina iste zarobljena a znatan deo ubijen u borbi."

Britanske su vojne vlasti procjenjivale da im se s juga priblizava duga kolona od 600.000 njemackih i domobransko-ustaskih jedinica i civila. Prema brzojavu od 19. svibnja s mjesta dogadaja, Titu se kod Bleiburga predalo 235.000 hrvatskih vojnika    

U izvjescu britanskog casnika Cowgilla stoji da "cim su razoruzali Hrvate, pri predaji je uslijedio masakr muskaraca, zena i djece kod Bleiburga... Bio je to samo prvi od mnogih pokolja Hrvata koji su pali u partizanske ruke. Nastavili su se sljedecih tjedana i mjeseci u mnogim krajevima sjeverne Jugoslavije"...                    

Ivan Subasic je svjedocio kako je oko 8. lipnja 1945. godine saznao da je kod Dravograda pobijeno 40.000 hrvatskih domobrana. Odmah je prosvjedovao kod Kardelja, koji mu je odgovorio: "Platili ste, Hrvati".

Ova masovna umorstva, po svrsetku rata,  predstavljaju po svim postojecim pravnim i medunarodnim kriterijama, genocid strahovitih razmjera, sto je uslo u povijest Hrvata pod nazivom "Bleiburska tragedija".

Da je takav genocid bio sustavno pripreman i planiran u najuzem jugoslavenskom partijskom i drzavnom vrhu na celu s Titom, tumaci Deklaracija nove tadasnje jugoslavenske vlade u kojoj je navedeno kako je "njezin glavni zadatak konacno oslobodenje celokupne jugoslavenske teritorije".

Tito potpisuje Uredbu 2. 04. 1945. kao predsjednik ministarskog savjeta kojom je osnovan "Ratni kabinet sa zadatkom da vodi sve tekuce poslove u vezi s uspjesnim vodenjem rata. Jugoslavenskoj armiji postavljeni su sljedeci konacni ciljevi: da okruzi, prinudi na kapitulaciju ili unisti glavne snage okupatora i njegovih saradnika... i da oslobodi sve delove Jugoslavije."

Kao glavni izvrsitelji masovnog Bleiburskog zlocina sudjelovali su Odjeljenje zastite naroda (OZN-a) i Komitet narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) koji je prema sluzbenim dokumentima izravno bio potcinjen neposredno povjereniku za Narodnu Odbranu (Tito).

Treba napomenuti da je na operativno celo OZN-e postavljen clan Politbiroa CK KPJ general Aleksandar Rankovic, a kao nacelnik OZN-e u svojoj operativnoj djelatnosti potcinjen samom 'Vrhovnom komandantu' i predsjedniku Nacionalnog komiteta Titu, tako da je zapovjedovni lanac izvrsenja zlocina eksplicitno utvrden, te da bez odobrenja ili saznanja Tita nije nista moglo biti provedeno na terenu.

Engleski povjesnicar Nikolai Tolstoy u svojoj knjizi "Ministar i masakri" ("The Minister and the Massacres") izricito navodi u pogledu Bleiburskog zlocina da je Tito bio po zapovjednoj odgovornosti izravno ukljucen u zapovjedima i provedbi masakra ratnih zarobljenika i civila, kao i da je uvijek zagovarao radikalno rjesenje u odnosu "na neprijateljske snage" nakon svrstetka rata.

U jednomu od dokumenata nadzornog izvjesca OZN-e za podrucje Slavonije razvidno je kako je bila planirana sustavna likvidacija neprijatelja bez sudenja: "Razlog ovim likvidacijama bilo je stanoviste koje je u Slavoniji uzela ne samo OZN-a nego i druge ustanove", a koje se svodi na ovo: "Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji ce sutra biti protiv nas."

U tom smislu u srpnju 1945., i izvjestaji milicije Federalne Drzave Hrvatske govore kako "organi OZN-e vrse pljacku, ubijaju ljude bez suda, ne zakopavaju ih ili ne pokapaju cisto."

Bleiburski genocid koji se provodio kroz planiranu i masovnu likvidaciju do  300.000 hrvatskih izbjeglica civila jos do danas nije istrazen od nijedne neutralne medunarodne instancije ili komisije.

Povjesnicarka Katrin Boeckh istice kako "inicijativa za sve politicke naloge i mjere, za cije su izvrsenje bila zaduzena niza tijela, polazila je u Jugoslaviji (kao i u Sovjetskom Savezu) od glavnog sekretara partije i Politbiroa. Tito je u tom smjeru imao sredisnju vlast odlucivanja."

O osobnoj nepobitnoj zapovjednoj odgovornosti Tita u pocinjenju masovnog zlocina na Bleiburgu govori svjedocanstvo Koste Nada u kojem u svibnju 1945. navodi:

"Obavesteni smo da su i stabovi i Prve i Druge armije dobili novu zapovest vrhovnog komandata. Zamjeram, jer neprijatelja sporo gonite prema sjeverozapadu i jer mu niste zatvorili puteve za izvlacenje. Vecina njemackih i kvislinskih snaga prelazi granicu i predaje se Englezima. Naredujem da hitno zatvorite sve puteve prema Austriji i da ne dozvolite da se neprijateljske snage izvuku. Na Korusku ne saljite nove snage. -Tito." (...)

Godine 1945. Bleiburski masovni zlocin nad Hrvatima nijew pocinjen od "gerilskih"  "spontanih" i "neorganiziranih" skupina jugoslavenskih "nekontroliranih" komunista (kao sto je to bio slucaj otpora u Italiji ili Francuskoj), vec je sustavno planiran i proveden pod nadzorom Partije, Jugoslavenske vlade i organizirane Jugoslavenske vojske pod zapovjednistvom "vrhovnog komandanta" Broza Tita, kao jednoga od zapovjednika priznatih saveznickih vojski sa svim svojim organima i odgovarajucom hijerarhijom i zapovjednim lancem.  Dakle, kao masovni zlocin priznate vojska od strane saveznika.

Ustanovljeno je da su jedinice koje su bile zaduzene za hrvatsku razoruzanu vojsku i civile, te povratak izbjeglica, bile regularne jedinice Jugoslavenske vojske, kao i one koje su pratile i organizirale "marseve smrti", sustavno provodeci masakre. (...)

Veliki je broj zarobljenika i drugih nepozeljnih osoba bio podvrgnut razlicitim oblicima represije koja se kretala od fizickih tortura i zatvranja u logore do konfiskacije imovine, javnog proskribiranja i drustvene marginalizacije.

U tom smislu, Ivo Goldstein u znanstvenom clanku "J. B. Tito-izmedu skrupuloznog historiografskog istrazivanja i politicke manipulacije", ustvrduje da "nema podataka da je Tito trazio odgovornost pocinitelja proizvoljnih ubijanja te je, naposljetku, preko svega presao s dvije recenice 26. svibnja 1945. na mitingu u Ljubljani: "Sto se tice ovih izdajnika/.../, to je stvar proslosti. Ruka pravde, ruka osvetnica naroda dostigla je vec ogromnu vecinu." 

Takoder, povjesnicar Ivo Banac, na pitanje je li Tito mogao sprijeciti stravicnu odmazdu prema porazenoj vojsci i civilima na Bleiburgu, odgovora kako "on nije mogao sprijeciti Bleiburg, nesto sto je bilo dio njegova idejno-politickog sustava", i nadalje istice kako "je to veliki zlocin, ali potpuno u skladu s normama totalitarnih svjetonazora".

NASTAVIT CE SE

_________________________________________________________

TITOVA SLUZBENA ZAPOVIJED

Francuski povjesnicar Christophe Dolbeau potvrduje da Bleiburski "takav genocid nije bio cin nekontroliranih pojedinaca vec  proizvod sustavne planirane politike. Rijec je o sluzbenoj zapovijedi Tita koji je predan vrhovnom sefu OZN-e Slobodanu Penezicu, te je bila utvrdena usavrsena organizacija zlocina i zlocinaca poput: Kosta Nada, Baste, Dapcevica, Lompara, Jaksica, Zigica, Coraka, Popovica, Bakraca, Jovanovica, itd.. Sam J. B. Tito kao vrhovni zapovjednik hvalio je Jugoslavensku Armiju u provodenju zlocinacke industrije.  Na Bleiburgu i u marsevima smrti, posebice je hvalio Trecu Armiju i njezine zapovjednike sljedecim rijecima: "Brzim i energicnim nadiranjem prema gornjem toku reke Drave, trupe nase Trece armije presekle su odstupnicu ostacima nemackih i ustasko-cetnickih bandi zaokruzivsi ih na podrucju Slovenski Gradec - Gustanj - Pliberg -Dravograd. Zarobljeno je preko 20.000 ustasa medu kojima ima veliki broj poznatih zlikovaca. U borbama je poginulo vise od 5.000 neprijateljskih vojnika i oficira. Za izvojevanje ove pobede kao i za brzo uspesno i potpuno izvrsenje postavljenog zadatka, pohvaljujem hrabre trupe nase Trece armije pod komandom general-lajtnanta Koste Nada, pukovnika Branka Petricevica i pukovnika Vukasina Subotica'... J. B. Tito je i nadalje kao vrhovni zapovjednik izdao posebnu pohvalu jedinicima III. armije koje su u svibnju zarobile na jugoslavensko-austrijskoj granici 'oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira'... Obracun komunistickih vlasti s 'neprijateljima' na Bleiburgu i u 'marsevima smrti', sastojao se u masovnim fizickim likvidacijama bez provodenja ikakve evidencije i sudenja, te likvidacijama poslije razlicitih postupaka koji se ne mogu oznaciti niti vrlo siroko shvacenim pojmom 'sudenja'.