'Eeeee! Lako je tebi, ti si propesor!', kaze stari australski poznanik, unoseci mi se u lice kao da sam mu nesto ukrao.

Lukavo zmiga oËima i naprasito mi daje do znanja da se jednom takvom tipu kao sto sam ja jednostavno ne moze vjerovati.

U Sydneyu sam u posjetu prvi put nakon pravog povratka u Hrvatsku, onoga s jednosmjernom avionskom kartom. Cudan je to dozivljaj: doci u posjet zemlji i gradu gdje ste proveli dvadesetak najboljih godina svojega zivota i gdje se jednostavno ne znate osjecati strancem.

Poznajete ulice, miris zraka, na mjestima gdje ste izlazili susrecete znana lica.

Kolege s kojima sam doputovao prije puta su me ispitivali o vremenu, odjeci koju treba ponijeti, ljudima. Sve sto sam im rekao - bilo je krivo! Sjecanja su tako krhka, sitnice se zaboravljaju preko noci. A druge, one na prvi pogled nevazne, pamte se cijelog zivota.

Odluka kao kriz

Jel' tako?', nastavlja poznanik u jednom u hrvatskih klubova gdje smo se okupili razgovarajuci s nasim ljudima i njihovom djecom o mogucnostima studiranja u Hrvatskoj. 'Lose, jel'?', silom ovaj moj trazi potvrdni odgovor, naklapa nesto o lopovima, izdajicama i tkoznastosve ne.

Zasto bi on htio da je u Hrvatskoj lose? Zeli li samo ispunjenje slike koju stvaraju mediji i ulica, ili je ta njegova potreba dublja i kompleksnija?

Brani li na taj naËin svoju odluku da svoj zivot zivi u paralelnoj stvarnosti hrvatskih klubova i prostorne izolacije: s jedne strane odvojen od zemlje podrijetla, a s druge strane sredine kojom je prostorno okruzen i koja bi, u idealnom svijetu, trebala predstavljati njegovo novo prirodno okruzenje?

- Nu ga, kako se samo nadeblja', pridruzuje se i poznanikova zena. - Dobro te 'rane tamo gorika'.

Nemam pojma kad smo to presli na ti!

Jest da nije lako nositi visak kilograma, ali tu zrtvu katkad treba podnijeti za kolektiv, kazem i ostajem neshvacen.

Okupljene ljude koji su u klubu doËekali goste iz Hrvatske vidao sam godinama na raznim prigodama. Uvijek su bili zeljni tih gostovanja, razgovora, predavanja. Onih koja su dobivali, ali i onih koje su u hodnicima i kuloarima odrzavali raznim ministrima, profesorima, pjevaËima i umjetnicima. Oni koji su odluËili ostati tu (ili tamo, iz domovinske perspektive) odluËili su nositi tu odluku kao nekakav kriz, ali i privilegiju da im je dopusteno nesto sto drugima nije: imati misljenje koje bi hrvatski ljudi od vlasti trebali uvazavati.

Nekad sam bio s te 'druge strane', medu onima koji doËekuju. Biti doËekan u hrvatskoj emigraciji, sad tek razumijem kakvo je to jedinstveno iskustvo.

Razgovarajuci s tim ljudima osjecam Ëinjenicu zrtve za drugu generaciju. Njima je tako kako jest (uglavnom jako dobro, kazu), ali ce djeci ovdje biti jos i bolje.

A kad sam ponovno zaËuo 'broken Croatian' te druge generacije, obuzela me misao o nostalgiji.

Citajuci 'Povijest nostalgije' Svetlane Boim prvi sam put poËeo razmisljati o nostalgiji kao problemu vezanom uz prolaznost vremena, a ne kao o neËemu sto je uvjetovano iskljuËivo promjenom prostora.

Izolirani od svijeta u koji su dosli, Ëesto s vrlo ograniËenim razumijevanjem jezika, zive tako ljudi raznih boja koze, raznih vjerskih, nacionalnih i ideoloskih pripadnosti, zive daleko od svojih kuca, domova i domovina. Na zidovima imaju slike dalekih nekih i egzotiËnih prostora, raznih 'kristova', 'buda' i drugih kipica, mape teritorija i drzava koje postoje ili ne postoje i rodoslovna stabla koja su se u zabuni oko prostorne i vremenske pripadnosti poËela osipati kao stabla zrelih bosanskih sljiva u plodnu jesen.

Grade ti ljudi svoje svjetove zaboravljeni od svih, priËaju svojim jezicima koji su im omoguceni u za tu svrhu ogradenim i sazidanim prostorima i zive zivotima dostojnim divljenja i sazaljenja.

Svijet drukËijih utiËnica

Zbog njihove specifiËne situacije, oblikovani su Ëitavi teorijski sustavi, napisane knjige poput Bhabhine 'Lokacije kulture', stvoreni termini poput 'manjinskog glasa', etniËkog 'destabilizatora statiËnosti vecinske kulture' i tome sliËno.

A rijeË je jednostavno o tome da se nekog na silu (ili vlastitom voljom) izdvojilo iz konteksta u kojem se identificirao kao pojedinac ili pripadnik grupe, i stavilo ga se u prostor u kojem su drukËije utiËnice za struju, gdje se svjetlo pali na drugi naËin, pola se sata pokusava skuziti kako se u tusu dobiva topla voda i tome sliËno.

Jest, ima se dolara, funti ili eura, ali se nostalgija natalozena u prostoru etniËkih klubova, centara, crkava i hramova moze rezati nozem. Ustvari, mogla bi Ëak postati dobrim izvoznim proizvodom. Premda bi je u Hrvatsku na primjer bilo tesko izvoziti.

Tamo naime postoji obrnuta pojava: nasi su 'domovinci' zarazeni virusom nostalgije za odlaskom. Jer njima je vani sve bolje i draze. I iskljuËivi razlog zasto nisu uspjeli nekima je samo to sto nikad nisu otisli 'van'. Premda se nikad nisu zapitali o svim negativnim konotacijama te rijeËi. Jer vani katkad (za razliku od unutra) zna biti hladno, vjetrovito, mokro, vlazno.

'Naravno da mi je lako!' - kazem Ëovjeku koji sjedi do mene u zrakoplovu.

Sjecam se vremena kad sam u nevezanim razgovorima sa susjedom u stolici pored moje tijekom dvadesetosatnog leta govorio kako iz Australije putujem kuci u posjet roditeljima, prijateljima, djetinjstvu. I kako bi mi kakav nas moreplovac ili indijski poslovni putnik znao reci: ":ako vama, gospodine. Australija!"

Covjek pored mene sad pak misli da mi je lako sto sam se vratio u Hrvatsku! Kaze kako se sam vraca 'ot' kuce' i ide nazad u Ameriku. Bio je 'kot' kuce' prvi put nakon osamnaest godina. Kaze da se sve promijenilo. Da je s jednog otoka i da su u njegov zaviËaj navalili stranci. I doma zove mjesto na kojem ne zivi. A ljude s kojima sada zivi negdje u okolici New Yorka zove 'oni tamo'. Medu koje spadaju i njegova zena i djeca.

Ali, problem je naravno u Hrvatskoj.

'Ja bi to zabranija', kaze s teskim ameriËkim naglaskom kojim mu je premazan dijalektalni hrvatski, misleci na najezdu stranih kupaca primorskih i dalmatinskih nekretnina.

- Naravno, strance bi trebalo zabraniti! - povladujem mu sa zadovoljstvom. Trebalo bi stvoriti Ëistu naciju, ono, da se ne bismo s nekim sluËajno pomijesali. I izgubili obiËaje, od korupcije do odlaganja smeca ispod prozora. Ne daj Boze da nam se u Dalmaciju ili Gorski kotar naseli kakvih tisucu, tisucupetsto Norvezana ili Finaca. Pa da poËnu kositi travu oko kuce, postajati aktivni u lokalnoj samoupravi, osnivati dragovoljne udruge ili traziti bolje uvjete zivota i prostornog uredenja za invalide.

Pozorno prati moj monolog i s odobravanjem klima glavom. Kucamo se zivo plastiËnim avionskim Ëasama: takoreci se pobratimismo.

Neostvarena vremena

A njemu nitko nije zabranio da se naseli u Americi, da prodaje svoje hrvatstvo i da zivi kao slobodan gradanin medu svim tim nacijama koje ga okruzuju. Niti mu je netko predbacio sto proizvodi toliku koliËinu nostalgije. Koja katkad zna stvari toliko zamutiti da pri voznji kroz nju treba paliti svjetla za maglu.

Nostalgija je sudbina malih i nesretnih naroda. O njoj su najvise pisali Rusi, a najintenzivnije je zive zajednice s indijskog poluotoka u Britaniji, Hrvati, Grci, Kurdi i Srbi po Amerikama i u Australiji, Kosovari i Bosanci po Hrvatskoj i Sloveniji.

I svi se oni neprekidno vracaju u svoje domovine, imaginarne ili stvarne, i putujuci prostorom otkrivaju straviËnu Ëinjenicu: da su prostor doduse svladali, ali da je vrijeme koje su premoscujuci taj prostor zeljeli oziviti - zauvijek na zalost proslo.

Otuda i potreba onih ljudi iz kluba s poËetka priËe da u Hrvatskoj bude lose. Jer oni tamo jos uvijek mogu doci, ali su (imaginarna) vremena, u kojima je to bilo ostvarivo,  zauvijek ostala neostvarena.