Neki su se strukovnjaci tijekom druge (postmodene) polovice dvadestog stoljeca ovom konceptu ismijavali, neki su ga sedamdesetih godina proglasili prezivjelim (racunajuci da su ga zamijenili drugaciji tipovi drugosti: od boje koze do identifikacije tipom seksualne pripadnosti), a onda su izasli neki cudno skrojeni ljudi na ulice neobicnih poceli uzvikivati parole koje su odredeni prostor zeljele obiljeziti nasim. Pa tako jedno dvadeset godina.
I premda je jednom sydneyskom dobro stojecem homoseksualcu na primjer (koji se takvim identificira izlazeci jednom godisnje - prve nedjelje u ozujku - na ulicu polugol, skrivajuci se u gomili sebi slicnih i s ponosom uzvikujuci da je on homoseksualac) takav kocept cini suludim i primitivnim, i proslog su tjedna na sydneyskim televizijskim postajama vijest o tome da je ove godine na Mardi Gras homoseksualnoj paradi sudjelovalo i do 300,000 ljudi s takvim i takvim seksualnim preferencijama, zasjenjena je slikama iz Beograda. Gdje se okuplo mnostvo ljudi, palilo imovinu svojih sunarodnjaka i zdusno vikalo: ovo je Srbija.
____________________________________________
Sjedim u zrakoplovu negdje na pola puta izmedu Hong Konga i Frankfurta s mislima koje lebde i nikako ne mogu zadobiti neko cvrsce znacenje. Osjecaj poznat svima onima koji su dane i dane svog zivota proveli na medunarodnim terminalima i interkontinentalnim letovima. Prvi put pisem kolumnu u zrakopraznom prostoru. Prazne glave?
Zato je ispalo da povlacim paralelu izmedu 'pedera' i 'Srba'. Odnosno njihovih taktika identifikacije: izaci na ulicu i vikati – mi smo to sto jesmo, kao grupa, skupina, model postojanja. U slobodnom svijetu u kojem je normalnije biti homoseksualac koji se skine gol i trci oko sydneyske Opera House da bi ukazao da 'seksualne preferencije' nisu pitanje 'sklonosti', vec tip (post)moderne identifikacije, nego li biti Srbin koji pali americke ambasade dokazujuci da je to sto jest. To jest pripadnik vlastite nacije.
Zvuk zrakoplova nakon sedam, osam sati leta zna covjeka dovesti do ruba zivcanog sloma. Tonem u polusan uz postojanu odluku da cu zaspati.
Ispred mene sjede sredovjecni muskarac i dvoje odrasle djece, mladic u ranim dvadesetim i djevojka, mozda godinu dvije starija od njega. Mladic mi je nabio svoju sjedalicu u koljena pa prijenosno racunalo drzim takoreci na prsima.
Otac drzi predavanje. Mijesajuci (relativno) sofisticirani hrvatski sa svakodnevnim engleskim pokusava im objasniti razloge zasto je bolje biti Hrvat nego Australac. Oni mu u polusnu sporadicno odgovaraju, vise na engleskom nego na hrvatskom.
'Evo na primjer Hrvatska je u Europi', kaze otac obitelji. 'A Australija je u Oceaniji', odgovara mu kcerka na engleskom.
'Pa da. That's it', kaze on pobjedonosno. 'Zato cete vi nauciti hrvatski sad za ova dva mjeseca i onda bi mogli zivjeti tamo i zaposlit' se i svi se preselimo u Hrvatsku'.
'Tata, spavaj, molim te!', budi se gospodin sin ciju stolicu osjecam kao teret koji mi prostor avionskog zivota cini sve skucenijim. Kako je to anglosaksonski: tata spavaj. 'Dady please sleep!'. Zasuti s naglaskom na 'please'. A tata se ne da. Vec razmislja o tome kako udati kcer za Hrvata i naci odgovarajucu Hrvaticu malome, da im se slucano ne bi dogodilo kao Tomi i Mandi ciji su se obadvoje udali za Australce. cak misli da je muz od male nekakvi Kinez ili Vjetnamac. Svasta se ljudima dogodi u bijelom svijetu!
Ocajnicka potreba nasih emigranata da 'ne izgube' djecu uvijek me je fascinirala kombinacijom potrebe ispunjenja 'nacionalnog zadatka' i smanjenja 'osjecaja krivice' da se ne iznevjeri neki presutno dati zavjet. Privodili su nasi ljudi hrvatskim klubovima svoju nejac, vodali ih prostorima sa zivahnim i reljefnim znakovljem i u njima ih uclanjivali u folklorne grupe i male skole. Bila je to desetljetna kombinacija nastojanja da se sacuva nacionalni identitet i da dijete odrastajuci u izolaciji 'vlastita prostora' na kraju izabere za svog zivotnog druga kakvog lokalnog Hrvata ili Hrvaticu ne bi li se sacuvao ovaj gheto barem za jos jednu generaciju i za sretnija neka vremena kad ce povratak u bogatu i sredenu domovinu biti moguc.
A tata se zapetljao u svoju pricu, sve dok napokon nije zaspao. Sin i kcerka nastavljaju razgovor na engleskom. Jadni tata, umoran je od zelje da njegov koncept zamisljene zajednice dozivi sretan kraj. Happy End, kaze 'mala'.
____________________________________________
Samo nekoliko dana ranije okupilo se drustvo s kojim sam se povremeno za vrijeme mojih sydneyskih dana nalazilo u jednom parku pored plaze u bogatijim, sjevernim sydneyskim predgradima.
Bio je to dio one druge zamisljene nacije koja se okupljala izvan hrvatskih prostora, na piknicima u parkovima imitirajuci nacine na koji se preko vikenda zabavljaju Australci.
Ono sto bi na tim 'dernecima' obicno nedostajalo bila bi kulturalna raznolikost kakvu zagovara sluzbena australska kulturalna politika. Sve sto je tamo bilo 'nehrvatskoga' bili bi buduci zetovi ili snahe, svi odreda nehrvati, zbog kojih bi se trebali ponavljati vicevi o Muji i Hasi, ili prevoditi kakva neprevodiva fraza. Pokusas dva ili tri puta na razlicite nacine kakvom buducem hrvatskom zetu ili snahi prevesti na primjer 'tko je jamio, jamio je' ili 'Kulturno drustvo Boro i Ramiz', svi se ostali smiju i ponavljaju tvoju duhovitost, a mladic ili djevojka iz nehrvatskog govornog podrucja tupo te gledaju i vele: 'cevapi su odlicni, zbilja odlicni!'
Stojimo na litici iznad oceana, nas trojica, dolaznici u Australiju kasnih osamdesetih godina. Dan je suncan, kao iz price. Kraj veljace i pocetak ozujka u Sydneyu su obicno vrlo sparni. Ovoga puta vrjeme je pravo mediteransko, s blagim daskom vjetra koji dolazi s oceana. Uglavnom sutimo. Oni postavljaju pitanja o tome kako je to stvarno zivjeti u Hrvatskoj, a ja sam skrt na odgovorima, umoran od objasnjavanja pa cak i vjerovanja u nesto sto se na kraju price moze pokazati da bas i nije neka istina. Ovdje nam odrastose kcerke koje su sve danas imale vaznijeg posla nego ici s roditeljima na piknik.
Vjerujuci u slobodu izbora, niti jedan od nas trojice nije 'usmjeravao' njihov izbor partnera. Zato nam se buduci zetovi zovu Benjamin, Christopher i Scott. S njima komuniciramo na engleskom. I ne mozemo im ni opisno ni fenomenoloski objasniti zasto nam je smjesno kad kazes: 'Haljimi jesi deljio preko vikenda bespljatne bakljave?' ili: 'Drugovi, prozor nocas mora pasti!'.
Cudno im je i to da je ujutro na prazan zeludac dobro popiti jednu travaricu. Ili da svadbu vlastite kcerke placaju njezini roditelji. Zapravo, osjecamo se kao glavni likovi filma 'Moje grcko vjencanje'.
I pitamo se u ovom nijemom monologu dok se dolje ispod nas lome valovi: jesmo li trebali cesce zalaziti u hrvatske klubove i crkve. Pa da nam se zetovi zovu Zvonimir, Kresimir i Trpimir. Koliko god ta imena cudno ovdje zvucala.
____________________________________________
Na frankfurtskom aerodromu za vezu sa Splitom ceka se nekih sedam sati. Guy parovi koji su se istim zrakoplovom nakon godisnjeg sydneyskog okupljanja vracali u Europu vecinom su izasli u Njemackoj ili su otisli na povezne letove koji ce ih odvesti negdje u Skandinaviju. Ne vidim niti jednog da ceka poveznicu sa Splitom.
Krajickom oka pratim oca i njegovo dvoje odrasle djece. Nehotice sam ih slusao satima. On ce ih ovdje pokusati uvjeriti u prednosti zivota u Hrvatskoj, a ako ne uspije u tome, barem onda da sa sobom u svijet odvedu kakvog postenog Hrvata ili Hrvaticu. Da se poudaju i poozene kako treba.
Jer kao sto rece Anderson, nacija doista jest cudan koncept. Jedinstvo nejedinstvenog, teznja za apstraktnim koja se cesto covjeku moze obiti o glavu. Hoce li doista kakav Ivo ili Jure iz Blata biti bolji zet od Benjamina iz Mosmana, NSW.... I hoce li Benovo dijete nauciti hrvatski u Hrvatskoj, ako tu zemlju shvati ne kao zamisljenu zajednicu, vec konkretni prostor za bolji zivot....