Zasto Australija podrzava proslavu 10. travnja kada se svaki put taj isti dogadaj koristi da bi se putem australskih medija javno blatili australski Hrvati opcenito? Jer, istodobno, svake godine, uoci ili nakon proslave 10. travnja, u utjecajnim australskim novinama izlaze drececi clanci o NDH, uz napadno spominjanje ''hrvatskoga'' genocida u Jasenovcu i kolaboriranje dr. Pavelica s Hitlerom, o fasistoidnoj hrvatskoj zajednici u Australiji, uza sve one vec dobro poznate i otrcane mitove i lazi. Ne postupa li se ovdje u skladu s onom cuvenom engleskom izrekom: "Psa treba hraniti da bi ga se lakse dotuklo"?

Pise: Zeljko DOGAN

Hrvate je najlakse napadati. Nas nitko drugi nece braniti, a i mi se sami  nevoljko branimo. Kroz cijelu nasu povijest mi se uglavnom drzimo one Kristove: ''Tko tebe kamenom, ti njega kruhom''. Sve dok nas ne stjeraju u kut i ne dodu, kako nas narod kaze, "vile k ocima", ali kad dode stani-padni, onda mi uzvratimo, i to zestoko. I podmirimo racune. A onda? Onda nas napadnu da to sto smo se branili i obranili nije posteno, i optuze nas navodima da je nasa samoobrana i zelja da zivimo slobodno tobozni "fasizam", odnosno ''zlocinacki pothvat'', i osude nas ponovo na tamnicu. I ne samo to, nego nas tjeraju da se narastajimima jos poslije toga stidimo borbe za goli zivot i za slobodu svojih oceva, striceva, djedova i pradjedova te da ispastamo njihove ''grijehe'', da stalno klecimo pred ''nekim'' sudcima, da se posipamo pepelom po glavi, tucemo se sakama u prsa i ponavljamo: "Nas  grijeh, nas grijeh, nas preveliki grijeh". Jer, tko je to jos vidio da se Hrvati smiju braniti, obraniti, ili nedaj Boze, biti slobodni? To je jednostavno smrtni grijeh, nedopustiv zlocin i sramota. Zbog toga, na tu nepodnosljivu ''hrvatsku sramotu'' i globalnu opasnost treba svako malo podsjecati gradane i upozoravati svijet putem radija, televizije, knjiga i novinama...

Bit ce da je zato nedavno, i to u najcitanijem australskom dnevniku, Sunday Herald Sunu, od 13. travnja, stanoviti James Campbell ponovo panicno upozorio svijet na neminovnu  katastrofu koja mu prijeti od skupine Hrvata koja je nazdravljala fasistima na slikama u restoranu koji ''slavi masovnog ubojicu Pavelica", za kojega ''neki povjesnicari'' (koji i ciji, ''sir'' James?) tvrde da je "odgovoran za smrt gotovo pola milijuna (!!!) Zidova, Srba, Muslimana i Cigana''... 

U tu hajku na australske Hrvate uspio je ukljuciti dr. Boba Millera, "strucnjaka za Balkan" na Australian National University, i Dorda Marinkovica,  izdavaca ''Srpskoga glasa'', te dr. Colina Rubinsteina koji je na promisljen i iz njegova kuta gledanja svakako razumljiv nacin izrazio neslaganje s proslavom 10. travnja i Pavelicevom slikom na zidu.

Ali, gospodin Rubinstein bi svakako trebao razumjeti da u svakom narodu postoje skupine nostalgicara koji na svoj nacin gledaju na odredeni povijesni dogadaj iz nacionalne proslosti i da je stvaranje Nezavisne Drzave Hrvatske, nakon tisucugodisnjeg ropstva i patnje, za mnoge Hrvate, makar na simbolickoj razini, predstavlja ostvarenje vjekovnog sna.

Jasenovac jest bio Pavelicev veliki zlocin, ali stvaranje Nezavisne Drzave Hrvatske nije.

Australski Hrvati, narocito oni starije generacije, koji su iskusili okrutnu velikosrpsku torturu prve Jugoslavije, i oni koji su pobjegli od komunisticke torture druge Jugoslavije, imaju pravo, u znak sjecanja na jedno povjesno razdoblje, kada je njihova nacija bila slobodna, u svojim domovima i klubovima izvjesiti slike onih za koje smatraju da su  se za tu slobodu borili i izborili.

Zalosno je doista vidjeti da se danas i ovdje, u zemlji slobode, Hrvati - koji su svoju slobodu mogli ostvariti jedino bijegom preko granice - jos uvijek napadaju kao "fasisti" te da se njihova djeca ocrnjuje "fasizmom".

Uostalom, kakvu stetu te memorijalne slike na zidu unutar najstarijeg hrvatskog kluba nanose Australiji?

Zavirite u klub bilo koje druge etnicke zajednice: slika i poprsja slicne simbolike pronaci cete daleko vise. Zasto je bas hrvatska zajednica uvijek pod povecalom i zasto je uvijek medijska meta?

Ocrnjivati danasnje narastaje australskih Hrvata zbog onoga sto je u Drugom svjetskom ratu ucinio Pavelic, otprilike je isto toliko relevantno kao, primjerice, optuzivati australske komuniste i ljevicare za zlocine koje je pocinio Staljin.

Ovdje se doista preplicu vrlo cudne i paradoksalne stvari.

Naime, vec vise od 40 godina u tom istom domu, koji je donedavno na procelju vrlo uocljivo nosio ime dr. Ante Pavelica, pod tim se istim slikama svake godine slavio 10. travnja u nazocnosti uglednih australskih politicara i gostiju, koji su tu dolazili i nazdravljali tom Danu hrvatske neovisnosti, jer drugoga nismo niti imali. Zar nije u vecini australskih kalendara stajalo je - a u nekima jos uvijek stoji - ispod datuma 10. travnja potpis "Croatian Independence Day"?

Ovdje se sada samo od sebe namece pitanje: ''Zasto Australija podrzava proslavu 10. travnja kada se svaki put taj isti dogadaj koristi da bi se putem australskih medija javno blatili australski Hrvati opcenito?"

Jer, istodobno, svake godine, uoci ili nakon proslave 10. travnja, u utjecajnim australskim novinama izlaze drececi clanci o NDH, uz napadno spominjanje ''hrvatskoga'' genocida u Jasenovcu i kolaboriranje dr. Pavelica s Hitlerom, o fasistoidnoj hrvatskoj zajednici u Australiji, uza sve one vec dobro poznate i otrcane mitove i lazi. Ne postupa li se ovdje u skladu s onom cuvenom engleskom izrekom: "Psa treba hraniti da bi ga se lakse dotuklo"?

Interesantno je primijetiti da se sada - nakon sto su se prostorije Melbourne Croatije (Knights) i Hrvatskog doma u Footscrayu  (s cijega je procelja skinuto ime dr. Ante Pavelica) obnovili do neprepoznatljivosti - napadi na hrvatsku zajednicu jos vise intenziviraju. Kao da se "murphizam" na velika vrata vraca u hrvatske domove i klubove.

Tako su, samo u nekoliko posljednjih mjeseci (tj. nakon vjesto i zlonamjerno podmetnuta toboznjega ''koncerta'' americkoga neonacistickog benda u prostorijama toboznjega ''naci-kluba" Melbourne Knights, nakon pokusaja miniranja toboznje ''naci-turneje"  Marka Perkovica Thompsona i policijske racije u toboznjem ''fasistickom'' Hrvatskom domu u Footscrayu), na red dosle ''naci-slike" na zidovima toga istog Hrvatskog doma.

Ali, tko su ti ''nacisti'' na tim slikama? Pa, naravno, to su svi hrvatski velikani, s desnice i s ljevice, oni koji su se kroz tragicnu hrvatsku povijest  borili za hrvatsku slobodu i drzavu, od Zrinskih-Frankopana,  preko Jelacica bana, dr. Ante Starcevica, dr. Stjepana Radica, dr. Ante Pavelica, blazenoga Alojzija Stepinca, sve do dr. Franje Tudmana.

A zasto su svi oni ''fasisti''?

Zato sto, kako je vec spomenuto na pocetku, Hrvati - po misljenju ''nekih'' - nemaju pravo na slobodu i drzavu. Niti imaju pravo pisati vlastitu povijest.    

Hrvatsku povijest, osobito onu iz Drugoga svjetskog rata, mogu  - po njihovu misljenju - pisati i svijetu prikazivati samo ''neki povjesnicari'' na koje se u svom clanku poziva James Campbell (kao npr. Edward R. Ricciuti koji u svojoj vrlo tiraznoj knjizi ''War in Yugoslavia - The Breakup of a Nation'', Ewans Brothers Ltd., London, 1993., objavljenoj u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, pise: ''Hrvatska vlada, zvana Ustase (!) poduzela je akciju protiv Srba i Zidova. (U Jasenovcu) Srbi su ubijani isto kao i Jugoslaveni (?) i Zidovi. Sve u svemu vise od jednog i pol milijuna'' (!!!!!) (str. 19). Vrlo je interesantna i tvrdnja na stranici 18: ''Za svoje saveznistvo s Njemcima Hrvatskoj je dana Bosna. Kasnije, kada je Italija kapitulirala, Hrvatskoj je isto tako dana Jadranska obala koju je ona zadrzala do danasnjih dana (!!!)"...)

Dakle, takvi ''povjesnicari'' i dobro placeni velikosrpski lobisti u ''strucnoj literaturi'' i medijima ce svijetu rado otkriti ''istinu'' o ''vise od milijun i pol'' ili o ''gotovo pola milijuna'' (Campbell) nastradalih u Jasenovacu i sve druge "zlocine Hrvata", uvecavsi ih, potpuno svjesno i zlonamjerno, za nevjerovatnih petnaestak i vise puta, iako svi oni jako dobro znaju da u Hrvatskoj postoji Memorijalni centar Jasenovac a u njemu na vidnom mjestu izlozena knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku u kojoj se na cak 1888 stranica nalazi poimenicni popis zrtava Jasenovca u kojemu su za vrijeme NDH ubijene 72.193 osobe.

To je taj ''zagonetni'' razlog zbog kojega se velikosrpska laz da je u Jasenovcu pobijeno vise od milijun Srba i Zidova goebelsevskom promidzbom ucvrstila kao istina u tzv. relevantnoj svjetskoj literaturi

Ili, uzmimo npr. knjigu iz skolske literature ''World War I'' Kena Hillsa (Cherrytree Books, London 1988.) gdje se na stranici 4. nalazi ilustracija ubojstva nadvojvode Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevu te silni hvalospjevi ubojici i teroristu Gavrilu Principu, kojega on naziva "nacionalnim herojem" i dalje pise:  ''1908. Austrija je okupirala Bosnu, malu zemlju koja je sada dio moderne Jugoslavije. Bosanci su Srbi (!!!) cija je ambicija bila ujediniti se s susjednom Srbijom u jednu srpsku drzavu''... Itd, itd... (Ako vas bas zanima procitati mnstvo slicnih ''bisera'' ovoga ''uglednoga''  povjesnicara, knjigu mozete nabaviti u Waverley City Libraries pod oznakom C 11A9 101486063.)

Iako se nicim ne moze opravdati niti umanjiti zlocin nad nevinim i neduznim ljudima koji su stradali u Jasenovcu, ipak se treba prisjetiti masovnog drzavnog terora nad hrvatskim narodom te brutalnog progona, pljacke i ubijanja Hrvata od strane velikosrba u prvoj Jugoslaviji, sto je  natjeralo cak jednoga  Alberta Einsteina i Heinricha Manna da s skupinom intelektualaca u svom otvorenom pismu New York Timesu od 6. svibnja 1931. napisu: ''Cinjenice pokazuju da se okrutnost i nasilje nad Hrvatima stalno povecavaju... Ubojstva kao politicko oruzje ne smiju se tolerirati i od srpskih politickih ubojica ne smiju se praviti nacionalni heroji''.

To opet, iz nekoga ''zagonetnog'' razloga ''neki povjesnicari'' zaboravljaju spomenuti u ''strucnoj'' literaturi.

Da nije bilo te okrutnosti, ubojstava i nasilja, nikada ne bi bilo ustaskog rezima ni zlocina u Jasenovcu, jer je upravo dr. Pavelic bio parlamentarac prve Jugoslavije, naivno vjerujuci da u njoj hrvatski narod moze biti slobodan i ravnopravan.

Progoni, patnje i uzasni zlocini nad hrvatskim narodom koji su uslijedili ubrzo nakon toga, a osobito onaj kada su u klupama "Beogradske skupstine" pred njegovim ocima ustrijeljeni mirotvorac i tadasnji hrvatski voda Stjepan Radic s jos cetvoricom drugih hrvatskih zastupnika, razbile su mu svaku iluziju o postizanju slobode i ravnopravnosti hrvatskog naroda mirnim putem u sklopu Jugoslavije.

Jos kada je nakon toga srbijanski kralj Aleksandar Karadordevic zaveo diktaturu i zabranio rad svih politickih stranaka, casa se prelila: zamjenik celnika hrvatskih zastupnika u jugoslavenskom parlamentu dr. Ante Pavelic  osniva organizaciju pod nazivom UHRO "Ustasa - hrvatska revolucionarna organizacija", s ciljem da se za hrvatsku slobodu i neovisnost izbori jedinim preostalim i mogucim nacinom -silom.

Tako u svoj knjizi ''Croatia - Myth and Reality'' prvu Jugoslaviju i politicku karijeru Ante Pavelica opisuje ugledni americki povjesnicar profesor Michael McAdams...

Nakon proglasenja Nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) 1941.,  iako nominalno neovisna, novostvorena hrvatska drzava bila je podijeljena na njemacku i talijansku okupacijsku zonu, nakon cega je Mussolini prikljucio velik dio dalmatinske Hrvatske Italiji, a kao cijenu za svoju ''neovisnost'' i saveznistvo s Hitlerom, Pavelic je morao potpisati  antisemitske i antisrpske zakone, cija je posljedica bila koncentracijski logor u Jasenovcu...

Ali, Tito i bivsa komunisticka Jugoslavija (za cijega su stvaranja i odrzavanja - od Bleiburga 1945. pa sve do ''Oluje'' 1995. - milijuni ljudi pobijeni, osakaceni, muceni i raseljeni) apsolutno su daleko veci zlocin i od Pavelica i od Jasenovca, pa ih ipak zbog toga ''neki povjesnicari'' ''neke drzave'' i ''neki mocni krugovi'' ne osuduju i ne blate.

Stovise, oni im se jos uvijek dive i po istom receptu, putem Bruxellessa i Haaga, na tom podrucju stvaraju opet ''novog'' monstruma koji se sada zove Zapadni Balkan.

Izgleda da hrvatske krvi, patnje i jada ''nekima'' nikada nije dosta.