Covjece, sve je to katastrofa. Katastrofa!', kaze jedna djevojka drugoj za stolom preko puta prenoseci tu konvenciju kao buzzword hrvatskih dvije tisuce i osmih. Ova se slozi kimanjem glave jer to se, naravno, podrazumijeva. 

Srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremic, gostujuci 27. svibnja u Zagrebu izazvao je incident kada je govoreci na plenarnoj sjednici ministarskog sastanka Jadransko-jonske inicijative vrlo ruzno i provokativno, izvan konteksta, optuzio Hrvatsku da je tjekom ''Oluje'' izvrsila etnicko ciscenje ''vise od cetvrt milijuna Srba''.

I ove je godine 25. svibnja, na lazni Titov rodendan, desetak tisuca dobro odnjegovanih i ugojenih Titovih pionira, u dobi od 70 do 80 godina, okicenih crvenim maramama i zvijezdama petokrakama, pohrlilo u Kumrovac zahvalno se pokloniti liku i djelu najvecega zlocinca hrvatskog naroda. 

Poslao sam poruku svim clanovima kucnog savjeta. Odnosno svima koji ravnopravno i veselo zivimo u ovom nasem ulazu i koji smo nezadovoljni postojecom situacijom. U zemlji, a i sire. Rijec je naravno o okupljanju koje cemo organizirati, institucionalno i neinstitucionalno.        

Treba biti posebno neinformiran pa da se na put autocestom iz Splita u Zagreb zaputite na krivi dan. Pripremite sve stvari, dokumente, papire, predavanja, ukratko zadovoljni ste sobom. Idete u metropolu!

Jeste dobro?', pita me starija gospoda panicno. Nagnula se njezno nad mene, pruzila mi ruku. Dobro?! Kazem. Dobro sam. Upravo me zamalo pregazio neki manijak u crnom golfu. U desnoj mu ruci telefon mobilni, a u ljevici junackoj zapaljena cigareta. Prosao je solidnom brzinom preko prijelaza, smocio me gotovo do vrata, natjerao da u strahu za vlastiti zivot izgubim balans, srusio me u grabu, u prolasku dvaput potrubio, prilicno ljutito, i dignuo srednji prst u znak pozdrava.

Vjerojatno ste vec culi izreku da je istina prva zrtva u promidzbenom ratu. Upravo su takav rat protiv Crkve u Hrvata i hrvatske slobode ponovo poveli ishlapjeli veterani jugokomunisticke tiranije u Hrvatskoj.

Zalosno je doista vidjeti da se danas i ovdje, u zemlji slobode, Hrvati - koji su svoju slobodu mogli ostvariti jedino bijegom preko granice - jos uvijek napadaju kao "fasisti" te da se njihova djeca ocrnjuje "fasizmom"

Stojimo u nekom vjetrovitom prolazu usred takozvanog novijeg dijela Splita. Ispucali komadi betona po kojima hodamo odaju godine nebrige. Izmedu betonskih ploca krov se razrastao kao da smo negdje u kakvom napustenom selu Gorskog kotara iz kojeg su svi stanovnici prije cetrdesetak godina sprasili u kakvu Kanadu ili Argentinu.

Ah, kako su drage umornom hrvatskom uhu bile rijeci americkog predsjednika Busha izrecene u Zagrebu: ''Nase su dvije zemlje udaljene tisucama milja ali nas ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koju nam je dao. Danas, na ovom tlu uz Jadran, stojimo zajedno kao slobodni ljudi... Amerikanci se dive vasoj hrabrosti i ustrajnosti. Zaprijeti li vasoj zemlji ikakva opasnost, Amerika i NATO stajat ce uz vas i - NITKO VAM VISE NECE ODUZETI SLOBODU !''